Episkopalni kompleks

Episkopalni kompleks u Plaškom hrvatska je povijest umjetnosti gotovo u potpunosti zanemarila iako je riječ o jednom izuzetno zanimljivom i složenom arhitektonskom sklopu nastalom u vremenskom rasponu od sredine 18. do sredine 20. vijeka i to na prostoru gorskoga dijela Hrvatske koji ionako ne obiluje spomenicima radi posljedica mnogobrojnih ratnih sukoba koji su svoje najdublje ožiljke ostavili upravo u ovome kraju.

Razloge zanemarenosti ovoga kompleksa valja možda potražiti i u njegovom necjelovitom današnjem stanju.

Kraj drugog svjetskog rata crkva i dvor dočekali su oštećeni, ali obnovljivi, a dvor je bio zadržao raniju, Stillerovu artikulaciju fasada s tim da je prostorno u međuratnome periodu bio znatno produžen.

Nažalost, zgrada dvora porušena je početkom sedamdesetih godina, dok crkva i danas stoji izložena konstantnom raspadanju.

Plaški - sjedište pravoslavne eparhije

Plaški dobiva istaknuto mjesto u povijesti Like i gorske Hrvatske početkom 18. vijeka, i to upravo konačnim smještajem sjedišta pravoslavne eparhije u njemu, nakon višegodišnjih stalnih preseljavanja te institucije.

Eparhija nosi naziv Gornjokarlovačka, po Karlovcu kao sjedištu generalata kojega je teritorij ova crkvena pokrajina obuhvatila. Pridjev Gornji dolazi od potrebe razlikovanja Karlovca s Karlovcima u Srijemu, gdje se tada nalazilo sjedište mitropolije.

Najprije su plaščanski vladike, do sredine 18. vijeka, bili nadležni za pravoslavne Karlovačkoga generalata, a potom, nakon što je ukinuta Kostajnička eparhija, i za područje Banovine i Korduna.

U početku su i dvor i saborna crkva bili vrlo skromne, provizorne, drvene građevine nastale u vrijeme stalnih sukoba pravoslavnoga sveštenstva s katoličkim oko pitanja unije s Rimom, koji je upravo u tome dijelu Hrvatske bio najintenzivniji.

Izgradnja saborne crkve i novog vladičanskog dvora

U drugoj polovini 50-tih godina 18. vijeka započinje najprije izgradnja velike zidane saborne crkve za episkopa Danila Jakšića (1755.-1763.), a dvadeset godina poslije i novi dvor (1782.-1783.), projekt tada jednoga od najznačajnijih arhitekata na tlu Vojne krajine, karlovačkoga Mauermeistera Josipa Stillera, graditelja parohijske pravoslavne crkve Svetoga Nikole u Karlovcu iz vremena cara Josipa II.

U početku je vladičanski dvor bio zamišljen kao jednokatni objekt sa zidanim prizemljem i drvenim katom, ali je na kraju, zahvaljujući novčanoj dotaciji tadašnjega episkopa Petra Petrovića odlučeno da obje etaže objekta budu zidane.

Pokušaji premještanju središta eparhije

Stillerova građevina bila je jednostavni jednokatni kasno-barokno klasicistički objekt, šturom artikulacijom fasada u potpunosti uklopljen u kontekst arhitekture javnih zgrada u jozefinskom i postjozefinskom razdoblju u Vojnoj Krajini, koji su Gornjokarlovački episkopi s političkom stabilizacijom položaja eparhije vrlo brzo počeli smatrati nedostojnim svojega položaja, te su ga ili nadogradnjama nastojali učiniti reprezentativnijim ili su pokušavali preseliti sjedište eparhije u nedaleki Karlovac kao veliki politički i trgovački centar. Tu namjeru realizira najprije episkop Lukijan Mušicki 30 –tih, a potom Eugen Jovanović 40 – tih godina 19. vijeka, no kako su objekte koji su služili kao dvor u Karlovcu, nakon smrti ostavili svojim rođacima, do konačnoga preseljenja nije došlo.

Možda bi bilo dobro iznijeti razlog zašto su upravo u to mjestašce nedaleko od Plitvičkih jezera gornjokarlovački episkopi smjestili svoje središte. Odgovor treba potražiti u vremenu kada je Plaški odabran za središte, dakle u 20-im godinama 18. vijeka, kada se njegov zabačeni položaj, točno u sredini između dva velika područja gusto naseljena pravoslavnim stanovništvom (istočne Like s južne, te Korduna i Banije sa sjeverne strane), činio idealno zaštićenim u doba kada su pritisci za unijom s Katoličkom crkvom bili konstantni i upravo u tim najzapadnijim dijelovima Hrvatske najintenzivniji. No, vrlo brzo, osobito nakon Josipova edikta o toleranciji, ovakav položaj središta eparhije gubi na značenju, budući da težnja za stvaranje unije sve više jenjava i zaštitna uloga mjesta više nije važna. U to doba bilježe se prvi pokušaji premještanja središta eparhije u Karlovac, koji se čini gotovo idealnim za ulogu eparhijskog središta – kao važno političko i trgovačko središte na važnoj saobraćajnici Hrvatske iako na rubu područja koje pokriva eparhija.

Pokušaji započinju još za episkopa Genadija Dimovića početkom 90-ih godina 18. vijeka, a nastavljaju se za Mojsija Mijokovića početkom 19. vijeka. Zbog nesigurnosti i krize izazvane napoleonskim ratovima, sredstva za premještanje dvora i podizanje nove reprezentativne zgrade u Karlovcu nikako se nisu mogla namaknuti. Privremeno se za episkopa – pjesnika i književnika Lukijana Mušickog (1824.-1838.), ideja preseljenja u Karlovac krajem dvadesetih godina nakratko realizira, no rješenje je provizorno – Mušicki stanuje u privatnoj kući koju nije stigao otkupiti do smrti. Do toga preseljenja dolazi uglavnom ne zbog praktičnih, već iz privatnih razloga – sukoba s plaščanskim stanovništvom i lokalnim sveštenstvom. Ipak, njegovo je kratko episkopovanje u Plaškom u drugoj polovici dvadesetih donjelo jedinu veću realiziranu intervenciju na objektu od njegove izgradnje krajem 18. vijeka. Riječ je o dogradnji raskošnoga barokno-klasicističkog balkona iznad glavnoga portala zgrade.

I nasljednik Mušickoga, Eugen Jovanović pokušava preseliti središte eparhije u Karlovac te ponovno uspijeva tu namjeru nakratko realizirati, no kako u međuvremenu dolazi 1848./49. godina – rat i revolucija – sredstva potrebna za preseljenje odnosno, točnije rečeno, za izgradnju novoga dvora nisu se nikako mogla namaknuti. Budući da je i Jovanović stanovao u Karlovcu u privatnoj kući i da je, poput Mušickoga, nakon smrti taj objekt ostao njegovim potomcima, a ne crkvi, tadašnji srpski patrijarh Josif Rajačić, inače i sam porijeklom iz Gornjokarlovačke eparhije, donosi konačnu odluku o Plaškom kao središtu eparhije.

Episkop Sergije Kaćanski ne uspjeva obnoviti vadičanski dvor

Dugoročno seljakanje eparhije i boravak vladika u Karlovcu doveo je dvor u Plaškome u vrlo teško materijalno stanje. Obnova je bila hitno potrebna, za što se zauzeo novi administrator eparhije i budući vladika Sergije Kaćanski, nastojeći namaknuti sredstva za taj pothvat iz Srijemskih Karlovaca i Zagreba. Ističući manjkavosti dvora, Kaćanski iznosi niz interesantnih podataka o objektu, spominjući da je, doduše, građen od čvrstog materijala, ali da na pročelju uopće nema raščlambe (štukature, kako se kaže u izvoru), već samo balkon, da nijedna soba nije nadsvođena, te da se i krov na južnoj strani urušio. Naravno, izvore što nam govore o stanju zgrade prije adaptacije ne treba uzeti u potpunosti zdravo za gotovo, budući da se stvarno loše stanje objekata preuveličavalo kako bi se namaknula što veća sredstva iz Zagreba ili Beča. Tako u pismu iz 1852. ( nema podataka kome je pismo namijenjeno, no po svoj je prilici riječ o patrijarhu Rajačiću.) Kaćanski doslovno kaže: ”Es liegt demnach in meinem Interesse, das Gebäude in Plasky so schlecht zu schildern, als es möglich ist.” (“U mom je interesu opisati zgradu u Plaškom tako lošom koliko je to god moguće.” Muzej SPC-e, ostavština R. Grujića, dokumenti i arhivalije VII., br. 1291.)

Zanimljivo je spomenuti da je prva inicijativa za početak obnove dvora došla od strane bana Jelačiča početkom pedesetih godina. Sredinom juna 1851. godine uputio je dopis na Plaščanski konzistorij da se konačno učini nešto za popravak zgrade dvora. Ovo banovo zauzimanje valja promatrati u kontekstu njegovih ličnih veza s već spomenutim tadašnjim gornjokarlovačkim episkopom Jovanovićem, ali i vezama s patrijarhom Rajačićem, koji ga je 1848. i instalirao, u odsutnosti zagrebačkog biskupa, u položaj bana.

Vratimo se na vrijeme konačnoga povratka rezidencije u Plaški 1854., kada gornjokarlovački episkop Sergije Kaćanski, preoblikovanjem fasada, te promjenom organizacije unutrašnjega prostora plaščanskoga dvora ponovno nastoji dobiti objekt prikladan svome značaju. Nacrte za adaptaciju izradio je jedan od najznačajnijih zagrebačkih arhitekata u tome trenutku, Janko Nikola Grahor, zaposlen 1857. u građevinskoj direkciji Ujedinjene krajiške generalkomande. Njihova datacija u drugu polovinu 1857. čine ove planove najranijim do sada pronađenim djelom arhitekta Grahora. Istodobno, svojim su oblikovnim rješenjem jedan od najranijih primjera arhitekture romantičarskog historicizma u kontinentalnoj Hrvatskoj uopće.

Do realizacije planiranih zahvata nije došlo zbog više razloga. Glavni je nesumnjivo nedostatak sredstava u vremenu privredne stagnacije Monarhije izazvane strogim režimom Bachova apsolutizma te konstantnim unutrašnjim i vanjskopolitičkim sukobima. U takvim su se okolnostima teško mogla pronaći sredstva za Plaški.

Drugi, možda još važniji razlog bila je smrt episkopa Kaćanskoga 1859. – glavnoga inicijatora obnove objekta.

Novi episkop Petar Jovanović – rodom Iločanin, dotadašnji mitropolit Srbije koji je istjeran sa svojega položaja nakon povratka kneza Miloša na vlast – doživljavao je svoj novi položaj više kao izgnanstvo, a ne kao čast. Uglavnom je odsustvovao iz Plaškoga, pa nije ni imao pretjeranog interesa da ulaže u obnovu dvora. Kako su godine prolazile, inicijativa iz 50-ih padala je u zaborav, a Grahorovi su planovi ostali zaboravljeni među spisima.

I na kraju valja obratiti pažnju na zanimljivu činjenicu koliko je uloga crkvenog središta postavljala Plaški katkada u centar događanja u umjetnosti Hrvatske u 19. vijeku, što jasno pokazuje prethodni primjer. Pomalo je smiješno i paradoksalno da se takav objekt, koji među prvima u Hrvatskoj direktno prenosi Foersterove oblikovne poučke, javlja u mjestu kao što je Plaški, te koji se ni po čemu ne može uporediti sa Zagrebom. Taj nam primjer najjasnije pokazuje koliko je važnu ulogu imala episkopska stolica u prenošenju modernih težnji – i to ne samo, kao u ovom slučaju, u arhitekturi već općenito i u kulturi, načinu života i rada – u tu vrlo izoliranu i konzervativnu ruralnu sredinu. Možda su ipak od eparhije veću ulogu u presađivanju svih tada modernih tekovina odigrale krajiške vlasti (nije slučajno da su i Molve i Plaški na tlu Krajine, kao što nije slučajno da Grahor dolazi u Zagreb upravo iz Krajiškoga građevnog ureda). Upravo stoga što se njima direktno upravljalo iz Beča, bilo je moguće iz središta Monarhije direktno u ruralne krajeve na granici vrlo rano prenijeti i novosti – jednako na polju arhitekture, kao i svih drugih polja ljudskoga stvaralaštva – a da se pritom zaobiđu središta kakvo je Zagreb,koja su čuvajući svoje autonomije, u većoj ili manjoj mjeri čuvala i konzervativne stavove.

Izvor: ": "Saborna crkva Vavedenje Presvete Bogorodice u Plaškom" monografija Dragana Damjanovića