Free HTML5 by FreeHTMl5.co Kraljevina Jugoslavija

Plaški između dva velika rata

Ukidanje Vojne krajine

Kad su se 1881 godine oslobodili vojničke stege, kod ovih ljudi, u siromašnoj zemlji i sa malim sredstvima, ali koji su izdržljivi, uporni i sa težnjama za boljim životom, razvio se ekonomski pokret, kod Srba naročito izazivan i potpomagan poznatom organizacijom „Privrednika” u Zagrebu. Hiljadama njih se odalo raznim zanatima, trgovini i naprednijoj zemljoradnji. Duboka nacionalna svijest je počela sve više da ih obuzima. Zapaža se da se sve više interesuju za prilike i događaje u životu Srba, i vlasti su veliki broj Srba graničara optužile za veleizdaju. I pored stalnih pretnji oni su u sve većem broju stupali u redove srpske vojske.

Trbuhom za kruhom

S obzirom na inače veću populaciju i skromne izvore za život, nastavljeno je iseljavanje stanovištva iz ovih krajeva, ali znatno masovnije nego u prvoj polovini ovog stoljeća. Mijenjaju se i pravci emigracije. Emigracija kreće u zapadne industrijske zemlje, a još više u Ameriku. Trbuhom za kruhom, ljudi su neprekidno odlazili iz Plaškog, sami ili u manjim i većim grupama.

Evo što je o Plaščanima koji su se u većem broju naselili u Kansas City zabilježio o. Aleksandar Bugarin, paroh crkve Sv Đorđa iz KC:

Srbi iz Plaškog i okoline (Tobolić, Zbjeg, Močila, Primišlje, Josipdol) naseljavali su se u Pittsbutgh, PA i okolini, gde su radili u rudnicima i żeljezarama. Bilo ih je i u gradu Lorane, Ohio a veći broj Plaščana naselio se u Kansas City-u.
Prvi Srbin u Kansas City-u je bio Stojan Stipanović i żena mu Ana.
Srbi su radili u klanicama, po kojima je Kansas City bio poznat krajem 19. i polovinom 20. veka, a tamo su i osnovali crkvu Sv.Đorđa koja i danas okuplja oko stotinjak njihovih potomaka.
Prvi predsednik crkve bio je Marko Trbojević rodom iz Jezera. Marko je došao u Ameriku 1903. a u Jezeru je imao ženu Milicu i dva sina. Milica i sin Sava su došli u Kanzas City 1908. a drugi sin Petar je ostao u Jezeru i došao u Kanzas tek 1959. gdje je i umro. Prva predsednica Kola Srpskih sestara u Kanzas C. bila je Sara Pavlica rođena Krajnović iz Počitelja u Lici. Pojci u Crkvi su bili Nikola Grba, Mane Počuča, Luka Uzelac, Petar Trbojević i Stevo Dokmanović. Srbi iz Kansas City uvek su bili vezani da staru domovinu pa su tako pomogli zidanje Sokolskog Doma u Plaškom.

1. i 2.septembra 2006.godine, na stogodišnjicu osnivanja crkve osveštana je nova Crkva Sv Đorđa u KC .

Lička pruga

Izgradnjom Ličke pruge i njezinim otvorenjem za promet na čitavoj trasi, od Ogulina preko Gospića i Gračaca do Knina, 25.7. 1925. bila je uspostavljena željeznička veza između Dalmacije i kontinentalne Hrvatske.
Zbog nepostojanja infrastrukturnih objekata na području oko predviđene trase Ličke pruge, najprije su se gradili stambeni objekti za zaposlene i radnike te uredske zgrade, dovozni putevi za dopremu materijala na gradilište, vodovod za opskrbu gradilišta vodom za piće, a tek potom pruga. Prije početka pružnih radova Društvo je otvorilo veliku pilanu u Vrhovinama te manje pilane u Plaškom, Rudopolju i Ličkom Lešću kako bi samo planiralo obradu drvene građe.
S obzirom na dobru organizaciju i detaljnu pripremu, gradnja pruge brzo je napredovala, pa je prvih 27 kilometara pruge od Ogulina do Plaškoga bilo u prometu već 14.10. 1914. godine.
Početak I. svjetskog rata u prvo vrijeme nije utjecao na dinamiku gradnje. No, početkom 1915. godine već se osjećao manjak radne snage, fizičkih radnika i stručnog tehničkog osoblja zbog sve šire mobilizacije.
Uz velike napore prvi rok je djelomično poštovan pa je dio pruge između Plaškog i Vrhovina do 12.6. 1918. bio osposobljen za ograničen promet, uglavnom za vojni prijevoz, a tek sporadično i u ograničenom opsegu za putnički promet. Radovi na ostalom dijelu pruge kasnili su jer nisu bili ostvareni ugovorom postavljeni zahtjevi – nije bilo dovoljno radnika, kasnila je isporuka materijala, nije bilo dosta teretnih automobila i benzina, gradilištu nije bilo isporučeno traženih 30 km kolosijeka.
Završetak Prvoga svjetskog rata donio je niz negativnih okolnosti za nastavak gradnje Ličke pruge. Budući da je u ratu Austro-Ugarska Monarhija pretrpjela vojni poraz, ali i raspad dotadašnjeg državno-pravog uređenja, gradilište Ličke pruge je zbog šikaniranja domaćih ljudi, masovno napuštalo stručno osoblje mađarske narodnosti. Zbog pomanjkanja stručnog osoblja, ali i ostalih struktura zaposlenika, gradnja se nije mogla nastaviti ni u najmanjem opsegu.
U doba formiranja nove organizacije na Ličkoj pruzi bila je dovršena dionica od Ogulina do Plaškoga, dok je nastavak pruge do Vrhovina, iako službeno pušten u promet još sredinom 1918. godine, imao dosta nedostataka. Zato su bili potrebni dodatni manji radovi, pogotovo u stanicama Lička Jesenica, Javornik i Rudopolje.(Izvor:www.cro-eu.com)

Izgradnja ličkog željezničkog pravca pomogla je uvelike daljnjem razvoju gradića. Iako su se puni efekti ove pruge počeli osjećati tek nakon njezina potpunog završetka 20-tih, do Plaškog je ona došla već 1906. godine učinivši ga tako vrlo pogodnim za koncentraciju stanovništva iz okoline, privučenih željeznicom i zaposlenjima koje je ona nudila. (Izvor:D. Damjanović - Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom)

Plaški je u periodu prije 2. svjetskog rata bio značajan u pilanarskoj obradi drveta. Otvaranjem "Ličke pruge" stvorili su se uslovi za korištenje ogromnog šumskog fonda. Na sječi, vuči , prijevozu i preradi drveta bilo je stalno zaposleno oko 1200 radnika. Tom broju se mogu dodati i povremeni radnici (seljaci) koji su vršili usluge "Jugo-šumi" svojim zapregama (konjskim ili volovskim), kada su bili slobodni od poljoprivrednih radova (kirijaši). Svaki dan su iz šume tri kompozicije uskotračne šeljeznice dovozile trupce na stovarište veoma moderne pilane, locirane pored željeznicke pruge. Dnevno se formirala puna željeznička kompozicija piljene građe, koja je odlazila za izvoz (uglavnom brodovima za Veliku Britaniju). Plaški je u tom periodu vrvio od života. Razvijalo se zanatstvo, trgovina, ugostiteljstvo, stočarstvo.

Varošica Plaški

(Izvor: Bogdan M Zlatar 'Plaščanska dolina kroz vekove')
  • Općina
  • Štedionica
  • Poštanska služba
  • Ambulanta i apoteka
  • Škole
  • Zemljoradnička zadruga
  • Srpsko sokolsko društvo
  • Sportski klubovi
  • Dobrovoljno vatrogasno društvo
  • Streljačka družina
  • Lokalni časopis

Općina Plaški

Općina je bila je smještena u zgradi, koja se nalazila ispod sadašnje zdravstvene stanice. U periodu 1930. do 1940. godine općinski bilježnik bio je Milan N. Zlatar. Općina je imala i svoje pandure od kojih je najpoznatiji bio Svetozar Radmanović. Između ostalih dužnosti zadatak pandura je bio da nedjeljom pročita zapovijesti općinskih vlasti.

Srpska štedionica

1905. godine osniva se novčani zavod pod nazivom Srpska štedionica, koja je za cilj imala da prima uštede i putem kredita pritiče u pomoć svakome kome je to potrebno.
Predsjednik: Kraguljac, Gavrilo Jakšić, Danilo Mandić, Spase Uzelac;
Knigovođa: Vaso Vukas, Stevan Kosanović;
Posljedni predsjednik pred Drugi svjetski rat bio je Đuro Kosanović

Poštanska služba

Plaški kao središte Gornjokarlovačke eparhije, bogoslovije, škola i drugih institucija imao je razvijen poštanski saobraćaj još od vremena Austrougarske. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije pošta je bila smještena u bilježnikovoj kući (Milan Zlatar) u centru Plaškog. Osim poštanskih poslova na usluzi je bio telefon i telegraf. Poštanske pošiljke dovozio je na i sa željezničke stanice Mane Dokmanović.

Zdravstvena služba

Po završetku Velikog rata na području Plaščanske doline nije bilo doktora. Tek 30.ih godina prošlog stoljeća u ambulanti koja je bila na brdu iznad Sokolskog doma radi dr Božo Milutinović. Uz ambulantu je postojala i apoteka koju je držala i vodila apotekarica Vorgić.

Škola

Novi Zakon o narodnim školama donešen je1929. godine i vrijedio je za cijelo područje tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Zakonom je uvedena osmogodišnja osnovna školska obveza koja se trebala ostvariti besplatno putem „narodnih škola“. Pojam „narodna škola“ obuhvaćao je četverogodišnju „osnovnu školu“ i četiri razreda više narodne. Obaveza se nije striktno provodila, pa su mnoga djeca, pogotovo na selima, prekidala školovanje već u drugom ili trećem razredu, i to pretežno zbog teških materijalnih prilika.
Prvi učitelji narodne škole u Plaškom bili su Jovan Pejaković, Jovo Prica, Georgije Počuča.

Mješovita građanska škola poljoprivrednog smijera “Nikola Tesla” osnovana je 1921. godine i bila smještena u prizemlju osnovne škole.
U godišnjem izvješaju škole 1939-1940. godine zabilježeno je:
Upisano ukupno 163 učenika, 117 učenika i 46 učenica, od toga 140 pravoslavnih, 15 rimokatolika i 1 pripadnik baptističke crkve.
Nastavnički kadar:
Vaupotić Franjo v.d. upravnik škole;
Vaupotić Georgina – hrvatski ili srpski jezik, istorija i geografija;
Spalatin Marija – račun, fizika i geometrija;
Nikoliš Mileva – prirodopis, hemija i geografija;
Stojanović Đuro – nastavnik pravoslavne veronauke;
Vladović Šime – nastavnik rimokatoličke veronauke;
Pored navedenih predmeta učenici su još učili: poljoprivredu, mušku i žensku gimnastiku, nemački jezik, higiijenu, građansko pravo, crtanje, knjigovodstvo, domaćinstvo i krasopis.
Pošto škola nije imala fiskulturnu salu učenici su učestvovali u sokolskim priredbama.
O zdravlju učenika brinuo je dr Branko Živanović.

Državna građanska škola počela je radom 1921. godine, a troškovi škole išli su na teret općinskog zastupništva u Plaškom.
Prvi upravnik bio je Milorad Krzmić, zatim Mile Smoljanović, Katica Lastavica, Stevan Krec, Petar Mihailović, Vida Kostić i Franjo Vaupotić.
1932-1933. godine nastavnici su:
Štivić Imbro – srpski jezik, istorija, zemljopis, njemački, krasopis;
Mihelić Ruža – matematika, geometrija, crtanje, prostoručno crtanje;
Forcan Leposava - ženski ručni rad;
Prota Milan Dokmanović – veronauka;
Dr Božo Milutinović – higijena;

Zemljoradnička zadruga

Zemljoradniča zadruga između dva rata brojala je 70 članova. Bila je vrlo začajna za poljoprivrednike jer su preko nje mogli prodati višak svojih poljoprivrednih proizvoda i davala kredite poljoprivrednicima koje su oni vraćali ili proizvodima ili novcem od prodaje. Na čelu zadruge bio je Mane Šušnjar.

Srpsko sokolsko društvo

Prosveta, kultura, sport i zabava – to je ono što je nudio Sokolski pokret. Izgradnjom Sokolskog doma tridesetih godina, mladi Plaščani su dobili sportski centar u svojoj varošici. Gradnju doma pomogli su Plaščani iseljeni u Kansas City. Sokolski dom u Plaškom 1936. godine izgradio je Miroslav Šinkovac, a osveštao mitropolit Dositej i dobio je ime kralja Aleksandra I Karađorđevića. Osvećenju su prisustvovali: brigadni general Božidar Putniković, izaslanik Kralja Petra II Karađorđevića, dr Đuro Ribar, izaslanik bana Savske banovine, prof. Marko Sabljić, izaslanik Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije koji je bio i starješina Sokolske župe Karlovac. Starješina doma bio je Gajo Grba.