Free HTML5 by FreeHTMl5.co Vojna krajina

Plaški početkom 18. vijeka postaje vojni i crkveni centar

Plaški je u odnosu na vrijeme naseljavanja vrlo rano postao sjedište srpske pravoslavne crkve za Gornju krajinu. Najprije postaje sjedište parohije sa 110 pravoslavnih kuća (oko 1700. godine), a odmah zatim i sjedište protoprezviterata u koji su spadale parohije Plaški, Jesenica, Munjava, Ogulin, Sadilovac, Ljeskovac, Mašvina, Primišlje, Zbjeg i Močila. Odmah po osnivanju Karlovačke eparhije 1713. godine, određeno je da joj sjedište bude u Plaškom. Ispočetka je vladika stolovao u manastiru Gomirju, a od 1721. preselio je svoju rezidenciju u Plaški. Karlovačko vladičanstvo, kroz sve vrijeme svog stolovanja u Plaškom, vršilo je znatan uticaj na društveni i politički život u mjestu, njegovoj okolici pa i cijeloj Gornjoj krajini. Njen politički uticaj ogledao se kako u borbi protiv unijaćenja, učešću na smirivanju krajiških buna u 18. stoljeću, tako i u fazi pojave političkih stranaka i velikih društvenih promjena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Znatan uticaj crkva je imala na politiku školstva, pogotovo što se tiče otvaranja crkvenih škola i katihizacije djece i omladine.

Zahvaljujući svom geografskom i strategijskom položaju Plaški je ubrzo nakon naseljavanja postao i značajan vojni centar. Godine 1664. izrađena je u Plaškom dugoočekivana obrambena kula na Plaščanskom brijegu s desne strane rijeke Dretulje. Izgradio ju je ogulinski kapetan kasnije krajiški general i poznati hrvatski feudalac, Petar Zrinski. Dvadeset godina kasnije krajiški general Josip Herberštajn osniva Plaščansku kapetaniju. U toj kapetaniji se pribirala krajiška vojska koju je isti general poveo na oslobođenje Like u toku velikog turskog rata 1683 - 1699. godine. Odmah po završetku tog rata i oslobođenju Like i dijela Korduna od Turaka, nastala su previranja oko uređenja pa i administrativne podjele novooslobo|enih krajeva, te je 1712. godine potvrđena ranije donesena odluka o ukidanju plaščanske i vraćanje Plaškog u sastav ogulinske kapetanije. U periodu vladavine prosvjećenog apsolutizma Marije Terezije i njenih sinova, Austrija provodi brojne reforme od kojih je za ove krajeve najznačajnija vojna reforma od 1745. godine. Vojna reforma je sadržavala i novu administrativnu podjelu vojnog teritorija. Umjesto ranije podjele generalata na kapetanije, cijela Vojna krajina podijeljena je na 11 regimenti (pukovnija). Regimenta je brojila oko 5000 ljudi, a dijelila se na 4 bataljona. Svaki bataljon se sastojao od 4 kompanije po 200 vojnika. U Plaškom je bilo sjedište kompanije, a ta je imala svoju stalnu stražu u Liscu, na istočnim padinama Huma.

Život srpskih vojnih graničara

Vojnička je uprava ukrotila disciplinom i redom graničare razvijajući njihove junačke osobine, a u konačnici im je dala vojničku fizionomiju i carsko-vojničku dušu. Možda nigdje u carskim zemljama, nije bilo toliko dinastičke duše kao u graničara. Poznato je bilo pravilo: „Ko je stariji, stariji je, a opet carevi smo svi”. Uzeli su brijati bradu „po vojnički”, po ugledu na cara. Više od svega cijenili su „previšnja odlikovanja”, „svijetloga cara”, to što su svi „carski sinovi”, a ostajali su pri tome i onda kad im je za sitnice dodeljivana „ljeskova pravda” (batine). Graničari su postali najbolji branioci dinastije na svima evropskim bojnim poljima. Mnogi su kasnije dospjeli do najviših vojničkih činova. Na habsburškom dvoru je uvek bio bar po jedan general porijeklom graničar.

Mariji Tereziji su Srbi graničari važili za jedne od najboljih podanika u zemlji. Politika Marije Terezije prema Srbima inicirala je pojavu reprezentacije Srba u polju grafičke umjetnosti. Poznati grafičar Gennaro Basile koji je živio u vremenu u kojem se pojavljuje interesovanje za Srbe putem grafike, bio je poslat na beči dvor da radi grafike s predstavkom Srba graničara. Bazile 1742. godine radi seriju bakroreza koji su bili sakupljeni u knjizi, a naslovna strana knjige bila je ukrašena glavama vojnika, uglavnom Srba iz raznih krajeva Vojne granice. Knjiga sadrži i scene iz života Srba graničara i njihovih porodica, pa tako imamo kompletnu sliku srpskog vojnika u periodu rata i periodu mira, sliku seoskih zajednica i životu porodica. Lica vojnika svojim prodornim crtama otkrivaju ratoborne Srbe.

Odijevanje na Basileovim grafikama osvjetljava vrijeme u kojem su živjeli Srbi graničari.Kod Basilea su srpski oficiri obučeni kao vojnici, osim što imaju komandni štap ili sablju. Pokazatelj oficirskog položaja je i husarska torba, a na nogama čizme za razliku od vojničkih opanaka. Srpski vojnici nose dolame na preklop i uske čakšire, za razliku od Slavonaca, Varaždinaca i Morlaka koji imaju široke čakšire. Žene na grafikama nose bluze i košulje uvučene ili izbačene po suknji i pregače. Obuvene su u cipele, papuče ili su bosonoge. Djeca su obučena slično kao roditelji, često sa manjim replikama oružja u rukama, što bi značilo da su od malena bili upoznati sa svojom budućnošću.

U periodu kada ne ratuju graničari su morali da rade na svojim seoskim imanjima. Za slobodno vrijeme graničarskog vojnika bio je karakterističan običaj pušenja, a djeca bi rano propušila jer je pušenje bio vid ritualnog odrastanja.
Praveći portret oca i sina na jednoj od svojih grafika Basile je bio upoznat sa činjenicom da su očevi bili vrlo privrženi svojim sinovima i da su često išli sa njima i u rat.

Žene srpskih graničara

Žene su u braku bile podređene suprugu, ali su rađanjem djece dobivale bolji položaj i postajale domaćice. Žene graničara u seoskim sredinama imale su veoma težak položaj: osim vođenja domaćinstva, podizanja djece morale su raditi i teške fizičke poslove bez muškaraca koji su stalno bili u ratovima. Bazileove grafike prikazuju život žene ispunjen mnogobrojnim obavezama i velikim radom. Žena je najveći dio vremena provodila sa djetetom posvećena vaspitanju, obrazovanju i stvaranju discipline kod djeteta.

Djeca graničara i njihovo odrastanje

Muška djeca su bila izuzetno poželjna i poštovana jer su nastavljala tradiciju očeva.
Školovanje nije bila česta pojava. U osnovnu školu se polazilo sa šest ili sedam godina kada je dijete prelazilo u nadležnost oca koji je odlučivao o daljnjem školovanju, uglavnom dječaka, dok su djevojčice ostajale kod kuće gdje je vaspitanje djeteta preuzimala majka učeći ih kućnim poslovima i vođenju domaćinstva.

Djeca su rano uključivana u rad i uglavnom su bili zaduženi za čuvanje stoke. Rano su sazrijevala i shodno tome rano im je određivana budućnost. Sinovi srpskih vojnika usmjeravani su ka vojničkom zanimanju. Na Bazileovoj grafici Vojnik i sin vidljivo je da obijica drže puške (omiljna igračka sinova graničara), što govori da je dječaku otac uzor. Rat je bio realnost za djecu jer se neprekidno ratovalo na vojnoj granici za odbranu Habzburške monarhije.

Odnosi u porodici

Izražavanje osjećaja među supružnicima krilo se od očiju javnosti, a supružnici su se oslovljavali po imenu. Majke srpskih graničara su najviše emocija prema svojim sinovima iskazivala u trenutku njihova odlaska u rat. Na Bazileovom bakrorezu Srbin se oprašta od svoje majke prepoznajemo bliskost i povezanost majke i sina.

Grafike Đenara Bazilea se poklapaju sa navodima o životu srpskih graničara koje iznosi vladika Mihajlo Grbić u svom trotomnom djelu "Karlovačko Vladičanstvo":

Ženskadija

Odmah čim je sedmi vladika Karlovačkog Vladičanstva, Jovan Jovanović primio upravu u svoje ruke...u proljeće 1784. pođe da obiđe vladičanstvo.
I gdje god dođi, a on zadaj grditi žene i djevojke: što nose o vratu đerdane i u kosama upetnjake od raznijeh zlatnijeh i srebrenijeh novaca; onda što nose vezenu i ušaranu obuću, pregače i zubune. Sve je to vladici bilo gadno, raskošno i protivno vjeri i zakonu...
U nadi, e će se i ovijem preporučiti državnoj vlasti, pozove je i za to u pomoć. Piše vladika na obje Đeneral-Komande, i karlovačkoj i zagrebačkoj, te se tu najprije onako bolno izjada: kako graničarske žene i djevojke nose silne novce na đerdanima, na kapama, na tkanicama (pojasovima) i u kosama, pa kako je to raskoš i kućni zator; kako ženskadija krade iz kuća žito samo da nabavi novaca za nakit, a koje toga nemaju: one ne će da dođu ni u crkvu.
Ovo je već bilo suviše i državnoj vlasti. Zagrebačka Đeneral-Komanda odgovori vladici... : "politična nasilna sredstva više škode pravoj pobožnosti i rađaju odvratnost; a može biti, da u ponekoj kući žena ili djevojka uzme mjericu žita, da sebi nabave srebra ili zlata za nakit, ali ipak je to novac, koji ostaje u kući i koji u crnijem danima svagda se nađe kod ruke. A dopustite mi, najčasniji gospodine, da vam ovom prilikom i ovo predočim: prosti ljudi vašega zakona drže svoje žene još u vijek u takoj potištenosti, e se žene samo za zeru bolje drže od stoke; a eto je dokazano, da su svi oni narodi, koji ženskinje sa svijem iz društva isključuju, - neprestano divlji, neotesani i više varvari."...
Nestalo je danas po mnogijem krajevima, a nestaje sve to više svuda: i đerdana i upletnjaka, i pulijatijeh kapa i muškijeh toka i ilika zbog zapadne kulture i zbog narodnog siromašenja; a kićenijeh i vezenijeh pregača i zubuna, tkanica i natikača nestalo je i nestaje, jer sve to većma nestaje ovaca – a s njima i vune. Mjesto krasnijeh srpskijeh vezenijeh pregača i zubuna, nose danas Srpkinje kupovne "fertune i rekliće", pa tje već i svilene! Jest bogme! Nosio je negda Srbin, Graničar, našijatu "cvanciku" i na kajišima od opanaka, a našijate cekine nosio je i na kitama za kapama – a danas - danas i ne pozna više ni cvancike ni cekina! "Zeman kule ziđe, zeman raziđuje!"

Narodne igre

Nedjeljom poslije svete liturgije, koja se svrši svagda kad već davno prevali podne, niko ne ide kući. Mlađa djeca donesu kruva i sira pa to užij, a starija ručaj kod kuće obilato sa ostalom čeljadi, pa odmah udari u narodne igre i zabave. Sve što je mlađe podijeli se prema svome dobu i uhvati se ukolo. Mlađi oženjeni ljudi i mlađe žene uhvati kolo za se pa igraj i pjevaj. Veliki momci i djevojke, udavače, uhvati se opet za se u kolo, a manuje djevojčice same za se sastavi kolo, gdje se ne bi smio ni jedan muškarčić uhvatiti. A starci posjedaj oko kola pa pričaj o starijem dogođajima. A ne daj Bože! da je tu smio i najzorniji momak ma i najmanju reći bezobraznu ili nepromišljenu. Kad se pusti iz kola a ono zapodjene se onda druge nevine igre: umetanja, utrkivanja, preskakivanja i doskakivanja i t.d. Djevojke i djevojčice zametnu opet svoje igre i šale: titranje, piljanje, čelanje i dr. Oko veliko popasno doba, a to je oko 4 sata, sve se raziđe kući, gdje je čekala gotova večera.