Free HTML5 by FreeHTMl5.co Seoba Srba

Kako su i kada naselili pravoslavni Srbi Plaščansku dolinu

Iliri, Rimljani, Slaveni

Najstarije poznato stanovništvo Plaščanske doline i njene okolice bili su Japodi, jedno od najratobornijih ilirskokeltskih saveza plemena. Najstarija nalazišta njihove materijalne kulture otkriveni su na lokalitetima u Janja Gori, Plaškoj Glavi, Trojvrhu, Modrušu, Josipdolu i Carevom Polju.

Rimska vladavina u ovim krajevima trajala je oko 400 godina, a obilježena je velikim cestovnim radovima, te progonom i asimilacijom ilirskog stanovništva. Slaveni doseljavaju na ovo područje u 6. i 7. vijeku.

God.1193. hrvatsko-ugarski kralj Bela III dodijelio je knezu Bartolu i njegovim nasljednicima iz porodice Frankopana u "vječnu baštinu" Modrušku župu sa svim naseljenim mjestima Plaščanske doline.

Stari grad Plasi nalazio se ispod vrha Plaška glava. Iznad grada Plasi nalazio se grad s odbrambenom kulom čiji ostaci se i danas vide na vrhu Plaške glave.

Najveće posjede u Plaškom imali su plemići Zebići i samostan "Sv. Mikule pri Gvozdi". Zebići su stara hrvatska plemićka porodica. Njihova imanja su se rasprostirala od izvora rijeke Dretulje do Gradine. U starom gradu Plasi imali su svoj dvor i službenike vršeći tako svoju vazalsku obavezu.

Posjedi plemića Zebića sastojali su se iz više dijelova. Najveći kompleks od 132 rali oranice nalazio se na mjestu istoimenog sela Zebić koje je po ovoj porodici i dobilo svoje današnje ime. Zatim, Bernardin Frankopan im je dodijelio više imanja nepoznate veličine na prostoru oko Dretulje, u pravcu Međeđaka.

U Plaškom je velika površina obradive zemlje pripadala crkvi. Najveću površinu zemlje, dvorova, mlinova i ribnjaka posjedovao je pavlinski samostan. Njegovi posjedi bili su locirani na mjestu današnje varoši, uz obje rječice Dretulju i Vrnjiku i zapremali su prostor od njihovih izvora do Starog Sela. Samostan se nalazio na Maloj Kapeli, a sagradio ga je knez Ivan Krčki oko 1380. godine. Već prvih godina svog postojanja raspolagao je s 3 dvora u Plaščanskoj dolini od kojih je, samo onaj na izvoru Dretulje, imao 20 rali oranice.
(zvor: Prema tekstu istoričara, prof. Gojka Vezmara objavljenog u knjizi grupe autora"Plaščanska dolina i okolica u NOB-u", objavljenog 1976.g. )

Prodori Turaka i prve seobe naroda

Prodori Turaka u Hrvatsku popraćeni nemilosrdnim paljenjem i pustošenjem teritorija, izazvali su strahovitu paniku i komešanje hrvatskog stanovištva. Prve provale još u početku 15. stoljeća bile su rijetke i nešto slabije, ali padom Bosne 1463. godine one postaju sve češće, jače i razornije.
Otpor protiv Turaka u prvom njihovom naletu bio je veoma mlak i slabo organiziran. Hrvatsko plemstvo zabavljeno je samim sobom i međusobnim sukobima oko baština pa se nije dospjelo okupiti i povezati u čvršći front za obranu granice.
Važniji pravci turskih prodora u Hrvatsku, i dalje za Kranjsku, išli su starom trasom trgovačkih putova. Napadi na Modruš dolazili su s više pravaca, a najviše preko Tržića i preko Plaščanske doline. Nije zabilježen datum povlačenje posade branitelja grada Plasi, ali u jednoj kasnijoj ispravi od 1558. godine stoji da je Plaški potpuno opustio ("castrum Plaaz totale desertum est").

(Izvor: "Plaščanska dolina i okolica u NOB-u" )

Prelasci Srba iz zapadne i severozapadne Bosne, iz severne Dalmacije u Liku, Krbavu, Kordun, Baniju, Gorski Kotar i u Istru dobro su dolazili hrvatskim feudalcima iz porodica Zrinski i Frankopan. Oni su se nadali da će na svoja opustjela imanja naseliti nove kmetove. Predvođeni vojvodama i u poluvojničkoj pastirskoj organizaciji, Srbi sa Tromeđe postaju zanimljivi ljudski resurs i rimokatoličkoj crkvi, koja od njih očekuje ustaljeni desetak.U tom vremenu, kao odlučujući faktor istupa austrijski car i država koja od Srba očekuje vojničku službu, praveći od njih bedem prema Turcima (onaj dobro poznati antemurale christianitatis), garantujući im vjersku slobodu i ekonomske povlastice istovremeno.

Kako su i kada su došli i naselili pravoslavni Srbi ovo naše vladičanstvo

  • Odlomci iz knjige: *Manojlo Grbić "Karlovačko vladičanstvo / prva, druga i treća knjiga, Reprint izdanje "Sava Mrkalj", Topusko, 1990.
  • Manojlo Grbić rođen j u Širokoj Kuli u Lici 1814. a umro je u Karlovcu 1899. godine
  • gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima
  • pisac trotomnog djela Karlovačko vladičanstvo

Bilo je vrijeme, kada ovdje ne bijaše ni jedne pravoslavne duše, jeru u ovijem zemljama stanovahu prije srpskih naseobina pripadnici samo Rimske Crkve. Bilo je tuda dosta rimskijeh crkava i manastira od svake ruke; bilo je tvridijeh gradova, lijepijeh varoši i varošica, kao i pitomijeh sela i zaselaka. Ali kad ono prevališe Turci srpsku carevinu 1389. god. na Kosovu, primakoše se oni k zemljama ugarsko-hrvatskijem; a kad kod Nikopolja 28. septembra 1396. satrše silu ugarskog kralja Sigmunda, počeše odmah zalijetati se tja i u ove krajeve gdje je i danas naše vladičanstvo. Još 1415. god spominje se kako su Turci prodrli iz Bosne u susjednu Hrvatsku, pa paleći i robeći, doprli sve do Celja u Štajerskoj. Ugarska i Hrvatska, ostadoše sa svijem bez obrane, a Turci opet, opijeni slavom i pobjedom bijahu sve bješnji i krvoločniji, pa počeše sve počešće prodirati u Kranjsku i Štajersku. Kada je 1. januara 1527. god. izabran za kralja ovijeh kraljevina, austrijski nadvojvoda Ferdinand I, počne se od to doba ozbiljnije misliti na obranu ovijeh zemalja; jer poslanici hrvatski izjaviše novome kralju, da se ova zemlja ne može više braniti sama od Turaka.
Da bi se dakle ove gradske posade i umnožile i lakše izdržavale – stanu zapovjednici ove carske vojske, a onda i domaći hrvatski bani i velikaši pozivati, i to u ime cara i kralja, naše đedove iz susjednijeh, sada već na žalost turskijeh pokarajina da se naseljavaju u ove opustošene i raseljene krajeve. Šta više, ima primjera, gdje je naš narod i silom krenut sa svojijeh sjedišta pod Turcima pa preseljen ovamo. Srpski narod mamljen je svakojakijem i usmenijem obećanjima i pismenijem povlasticama, gdje nam je i obećavato i na pismeno podjemčavato, da ne ćemo biti ničija Raja ni kmetovi, već da ćemo sve one zemlje, koje otmemo i odbranimo od Turaka – dobiti kao svoju pravu svojinu. Od tijeh odbranjenijeh zemalja da ne ćemo plaćati: ni desetine ni drugijeh poreza; nego da će se još nama redovno plaćati iz carske blagajne, što ćemo čuvati međe od Turaka.

Naseljenje Plaškog, Munjave, Jasenice, Otoka, Dubrava i Ponikava

Nekoliko godina kasnije od prvog srpskog naselja u Gomirje, padaju prva srpska naseljenja oko Modruše i oko Oštarija: u Otoku, u Munjavi i u Plaškom. Tri srpska kneza: Radoja Ljubišić, Petar Tadešković i Paun Lalić, odoše u ljeto 1609. u Grac, gdje zamoliše nadvojvodu, da im dopusti naseliti zemlje kod Plaškog ispod Kapele, između Brinja i Ogulina, a oko voda Dretulje i Jasenice. Vele u molbenici, da su toga ljeta iselili mukom i opasnošću iz Turske, i da ih ima svijeh skupa sa ženama i sa djecom 532 krštene duše, od kojijeh da mogu dati na Turčina 190 oružanijeh puškara. Za sad su se smjestili između Modruše, Oštarija i između Ogulina. Mole da im podigne nadvojvoda sa dvije do tri hiljade for. kulu u Plaškom, "poput one kod Vinice i kod Prilišća", pa da bi se onda naselilo tamo za dvije tri li godine, od njihovijeh prijatelja i braće, do dvije i više hiljada hrabrijeh vojnika, koji bi pozatvarali sve klance i sva tokla od Senja na Slunj, onda na Ogulin i na Tounj sve do Karlovca, te bi tako u stanju bili svagda odbiti i potući Turke, da ne prodiru u Kranjsku.

K ovoj prvoj naseobini plaščanskoj dolazili su rojevi: 1610. 1611. i 1612. godine. Ove godine došle su 24 kuće iz Like ispod Turaka. Za ove pošljednje javlja 23. juna 1612. god. ogulinski kapetan Gal, da su izvedeni iz Like prije četiri dana pomoću Srbalja, što služe u Brinju i u Senju kao vojnici, te predlaže da se što prije izašilje komesija, koja će razmeđiti zemlje između Ogulinaca, Gomiraca i između Plaščana. Za Gomirce veli, da su se raširili sa svojom stokom tja po Drežnici iza Kleka. Kad je ono 1639. godine ogulinski kapitan, grof Gaspar Frankopan naselio 17 srpskijeh kuća u Vitunj, onda je i u Plaški naseljeno 255 duša.
Godine 1640. zapodjenu srpski narodni glavari iz Korenice pregovore sa senjskijem kapitanom Herberštajnom, da se presele s narodom ispod Turaka u Ćesarevinu. U Korenici je bilo u početku šesnaestog vijeka, kad ono Turci osvojiše Liku i Krbavu, do 160 srpskijeh kuća, koje služahu Turcima kao Raja. Na Mrsinju, gdje je negda stanovao krbavski biskup, namjestili su Turci poslije 1528. svoju posadu, koja je čuvala Korenicu. Herberštajn izvijesti o pregovorima s Koreničanima više vlasti na Krajini, i s toga zapita car Ferdinand III đenerala karlovačkog, grofa Vuka Frankopana (od god. 1626.-1652.), da kaže, gdje bi se korenički Srblji naseliti mogli. Đeneral odgovori caru 20.augusta 1640. i predloži, da bi se mogli najzgodinije preseliti po Plaškom.Đeneral Josip Herberštajn (1669.-1689.) ode 1680. s vojskom u Korenicu, te krene ono zaostalijeh srpskijeh kuća i dovede narod najprije u Plaški, a onda u Jasenicu. Godine 1690. bili su ovi Srblji još tamo, jer ogulinski kapitan, grof Purgstal, reče, da su se Jaseničani borili hrabro s Turcima prije dvije godine. Ali je Jasenica u brzo opet opustjela. Godine 1705. dopusti đenerao Porcija (1701.-1709.), da se u Jasenicu preseli 30 kuća Plaščana: "da bi imali pusti grad Jasenichu zouechi z dobrim i kraicznimy Junachi opet naseliti, kako je y pervo do skoro Vrimena naselen bil".

Godine 1663. podignuta je kula u Plaškom radi obrane. Kula je ta bila više rječice Dretulje, pred današnjom opštinskom zgradom, i tu je stala redovna straža, sve dok nije turska međa razmaknuta. U toj je kuli kasnije stanovao i prvi vladika ovoga vladičanstva, Atanasije Ljubojević. Poslije opet stanovali su rimokatolički župnici sve do 1834. Dok nije sagrađena kula u Plaškom, dotle su Plaščani čuvali stražu sa Gomircima na Modrušu, a od tada ukinuto je vojvodstvo modruško i preneseno u Plaški.
Plaščanski Srblji potpadali su do godine 1684. pod ogulinskog kapitana kao i Gomirci. Ogulin je bio sjedište trinaeste krajiške kapitanije, a zna se za ogulinske kapitane još od godine 1563. Godine 1684. postade Plaški politično središte za sve Srblje u ogulinskoj krajini. Spomenuti već đenerao karlovački, Josip Herberštajn, izuzme Srblje ispod vlasti ogulinskog kapitana, pa im postavi posebnoga zapovjednika sa sjedištem u Plaškom, a potčini mu Srblje: Otočane, Gomirce, Dubravce, Ponikvare i rimokatoličke Erdeljce (selo kod Generalskog Stola). Sudeći po naputki od 8.marta pomenute godine, što ga dade đenerao novome plaščanskome zapovjedniku, Vuku Križaniću, učinio je to Herberštajn samo s toga, da sebi namakne veće prihode, jer je poznato inače, da je ovaj gospodine bio neobično lakom i nesit.
Ovo posebno zapovjedništvo u Plaškom nad svijem Srbljima u tadašnjoj ogulinskoj krajini, prestalo je poslije smrti đenerala Hrberštajna, jer već 1689. nalazimo, da su Srblji opet podvlašteni ogulinskom kapitanu, kao što su i od prije bili. Poslije regulacije ogulinske regimente, postao je Plaški sjedište osme graničarske kompanije.