Uvod

Saborna crkva "Vavedenje Presvete Bogorodice" u Plaškom

Podizanje Saborne crkve Vavedenje Presvete Bogorodice u Plaškom isključiva je zasluga vladike Danila Jakšića (1751-1771) koji je uložio golem trud u njenu izgradnju. Crkva je dovršena i posvećena 23. augusta 1763. godine.

Današnji izgled crkva duguje najvećim dijelom historicističkoj restauraciji izvedenoj 1903. – 1907. godine za vladike Mihaila Grujića.

Planove za arhitektonsko preoblikovanje građevine radi zagrebački arhitekt Janko Holjac, učenik Friedricha Schmidta. Stil koji pri tom primjenjuje za ova je područja prilično neuobičajen – ruski stil, s primjesama elemenata koje pri restauraciji pravoslavnih crkvi koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma, Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje bitno drukčije rješenje – stara barokna artikulacija zidova se čuva, na nju sjeda novi zidni oslik prema projektu zagrebačkog slikara i profesora na Obrtnoj školi, Marka Peroša. Obnova završava podizanjem novog, raskošnog ikonostasa i ostale unutrašnje stolarske opreme. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački arhitekt Vinko Rauscher, još jedan Schmidtov učenik, tada zaposlen kod Građevinskog odsjeka hrvatske Zemaljske vlade. Ikone na ikonostasu i stolovima radi u to vrijeme jedan od najuglednijih slikara, Ivan Tišov.

veličanstveni spomenik ljepote drevnog postanka

Kad čovjek zida kuću ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unučad.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unučad, nego za narod koji će je kroz vjekove pohoditi.

Kuća je ono što ostaje poslije čovjeka.

Crkva je ono što ostaje poslije vladara.

Kuća ostaje djeci, crkva narodu.

A crkva je čedo moje, velika korablja, lađa koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, dovešće i nas i pokazati nas našim još nerođenim potomcima.

U opštem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve lađe, kadre da nas spase najvećeg od svih ponora, od zaborava. A mi ćemo, čedo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama.

Riječ Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava (iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mile Medića)

OTVORIMO OVAJ TEKST I PROČITAJMO ISTORIJU CRKVE O STRADANJU I OBNOVI OVOG SVETOG HRAMA OD POSTANKA DO DANAS

Poglavlje I.

Crkva Vladike Danila Jakšića

Gradnja crkve

Рrvu sabornu crkvu plaščansku izgradio je vladika Danilo Ljubotinja (1713-1739) poslije preseljenja središta Gornjokarlovačke eparhije u Plaški 1721. godine. Crkva Presvete Bogorodice bila je malena i skromna, drvena, kao što su bile i gotovo sve druge crkve u Vladičanstvu u to vrijeme, smještena poviše vladičanskog dvora, uz plaščansku kulu, na mjestu gdje će po oduzimanju episkopske zemlje od strane vojnih vlasti svoju kuću podići katolička porodica Buretić.

Pripreme za gradnju nove crkve počele su gotovo odmah po preuzimanju uprave vladike Jakšića nad vladičanstvom, 1750. godine, kada je po usmenoj zapovjedi tadašnjeg karlovačkog generala, naređeno stanovniku Plaškog Janku Dokmanoviću da se mora skloniti sa svoje dotadašnje zemlje, zajedno s kućom, jer stoji na mjestu gdje će se nova crkva sagraditi, za što će dobiti u zamijenu zemljište na drugoj lokaciji. Tom prilikom je i iskolčan teren na kojem se trebala podići crkva

Vladičino pismo Generalkomandi iz 1753. u kojem se žali da gradnja crkve još nije započela i moli izdavanje dozvole za njezino podizanje ide u prilog većini izvora koji godinu 1755. navode kao početak gradnje, pa se taj datum uzima kao definitivan.
Gradnja je trajala devet godina, što zbog veličine objekta, ali i Sedmogodišnjeg rata koji je uzrokovao odlazak najvećeg dijela muškog stanovništva iz eparhije u vojsku zbog čega je gradnja objekta bila obustavlja pune tri godine.
Crkva je tako dovršena i posvećena tek 23. augusta 1763. godine, iako su radovi po nekim kasnijim zapisima trajali sve do 1765. godine. Vjerovatno se u toku te dvije godine radilo na unutrašnjem uređenju crkve.

Za Gornjokarlovačku eparhiju je gradnja ovakve, mada ne i posebno velike i raskošne crkve predstavljala velik izazov koji nije mogao biti realiziran bez pomoći izvana.
Nesebičnu pomoć vladika dobija od ruske carice Jelisavete, a glavne pomagače u podizanju Saborne crkve našao je vladika u monaštvu manastira Gomirje: igumanu Josifu Aleksiću i jeromonasima Josifu Rainoviću, Serafionu Maričiću, Arseniju Veliniću, Gavrilu Trbojevići i Dimitriju Ugrevaru, koji su organizirali sakupljanje sredstava, a i novac i knjige iz Rusije donjeli su upravo oni, dvaput otputovavši u Petrograd (o čemu svjedoče i natpisi na pločama postavljenim na sokli zvonika, gdje su uz vladiku Jakšića svoje ploče postavili i spomenuti gomirski jeromonasi).
Plaščansko stanovništvo je dovezlo sav potreban materijal za gradnju crkve i 6 puta dobrovoljno davalo po jedan marijaš, dok udovice i sirote nisu morale dati ništa, kako je zapisano u Spomenici koja je nađena u jabuci krsta kod obnove crkve 1834. godine. U Spomenici je vladika zapisao da nikakav porez nije raspisan ni na narod u cijeloj eparhiji, već je svatko tko je želio mogao dati za zidare žita vina ili drugih namirnica, a da je svu razliku potrebnu u novcu on sam nadoknadio iz svojih prihoda.

O graditeljima episkopske crkve u Plaškom

Skupivši sav potreban materijal vladika poziva iskusnog majstora Kranca da mu sazida crkvu.
Vladika Mihailo Grbić u svom „Karlovačkom vladičanstvu“ veli da je vladika Jakšić glavni nadzor nad cijelom gradnjom vodio, pa je čak on i plan za nju izgradio.
Ipak, školovani inženjer, iz priče nam poznati Kranjec vjerovatno zaposlen kod Karlovačkog generalata, morao je sudjelovati u izgradnji objekta, na što nas najjasnije upozorava masivni bačvasti barokni svod u unutrašnjosti. Izvođenje takvog svoda nesumnjivo ne bi bilo moguće bez čovjeka s posebnim stručnim znanjima.
Osim svodova, izrazito stilske karakteristike u unutrašnjosti crkve pokazuje i na zapadnoj strani postavljena pjevnica koja počiva na križnom baroknom svodu i toskanskim stupovima povezanim trima polukružnim lukovima. Stropovi pjevnice izrađeni su od vrlo kvalitetno tesanog kamena, rad iskusnog i kvalitetnog majstora.

Kranjec je već uvelike uznapredovao u gradnji objekta kada je za ovaj poduhvat doznalo rimokatoličko svećenstvo, te ga počelo nagovarati da se on kao katolik ostavi hrama "šizmatika".
Naime, Vladika Jakšić se nalazio u konstantnom sukobu s tadašnjim karlovačkim generalom Perazzijem, velikim pobornikom unije kome gradnja velike pravoslavne crkve nije bila po volji.
Konačno su uspjeli uvjeriti majstora Kranjca da se nije ni trebao prihvaćati posla, no kako je bilo kasno i crkva skoro dovršena, majstor je odlučio zvonik sagraditi slabijim nego što je trebao. Postavio je jake temelje na stranama pred zidovima crkve, a izostavo s prednje strane, pa bi već za prvih većih kiša došlo do nagibanja, a zatim i rušenja zvonika.
Završivši radove majstor ode i ubrzo se razboli, pa je sve što je zaradio morao potrošiti na liječenje, ali nikako nije ozdravljao. U velikim bolovima, mučen i grižnjom savijesti pozvao je Vladiku i priznao sve, a onda mu preporučio što da učini da se zvonik ne sruši. Vladika mu oprosti nedjelo i tek nakon toga Kranjec smireno umrije.

Poglavlje I.

Crkva Vladike Danila Jakšića-nastavak

O unutrašnjem uređenju crkve

Osim da je crkvu gradio već spomenuti Kranjec nepoznatog vlastitog imena, o graditeljima episkopske crkve u Plaškom sačuvan je još jedan ključan podatak – da su u njezinoj gradnji sudjelovali i zidari iz Turske.
Naime, vladika Mihajlo Grbić u svom „Karlovačkom vladičanstvu“ prepričavajući događaje oko i u vrijeme izgradnje crkve ističe kako se na čelu zidara nalazio Kosta Popović Sarajlija. Njegovo prezime upućuje na prostor iz kojega su zidari došli. Zapošljavanje zidara sa tadašnjih turskih prostora bilo je tada uobičajeno u eparhiji. Možda zbog jeftinoće, a možda zbog težnje da objekt koji se gradi ima veze s tradicionalnom arhitekturom za pravoslavne u Osmanskog Carstvu – čime se htjelo naglasiti da je hram namijenjen pravoslavnoj crkvi. U krajevima u kojima je borba s unijom konstantna, vjerovatno se htjelo da se pravoslavne crkve učine različitima od katoličkih da bi se time istakla razdvojenost dviju vjera.

U toj dvojnosti, s jedne strane arhitekt i nadzornik radova uzimaju se sa zapada, a izvođači dolaze s istoka, kao da se odražava i cjelokupna pozicija Gornjekarlovačke eparhije i njenog sjedišta u Plaškom, na „pragu“, na prijelaznoj zoni zapada i istoka, sjevera i juga, katoličanstva i pravoslavlja, kršćanstva i islama, Austrije i Turske. Sva oblikovna raznolikost prisutna u podignutom objektu sigurno je rezultirala spomenutim dvojnostima. Zidari iz Turske, a misli se na ljude došle iz obližnje Bosne, zidajući na svoj način, unjeli su niz tradicionalnih, arhaičnih elemenata, od ugaonih kamenova na uglovima zvonika, preko dviju polukružnih kohna^•/3/ _{(objašnjenje pojmova na kraju teksta)} za pjevnice, na bočnim stranama oltarskog dijela crkve, dok je monumentalni longitudinalni prostor uobičajen za barokne crkve sigurno zamisao majstora Kranjca.

Svodovi, oltarski prostor i pjevnica jedini su elementi originalne strukture sačuvani netaknuti od 18. vijeka kada je crkva bila sagrađena.

Posebnost plaščanske crkve je postojanje svojevrsnog deambulatorijuma - hodnika u polukružnom zidu oltarske apside^•/2/ . Prema spisima o obnovi crkve iz 1864. očito je kako su dvije zidne opne oltarskog prostora postojale na objektu već onda. Da li je za vremena vladike Jakšića crkva sagrađena s dvije zidne opne u oltarskom prostoru ostaje nepoznato. Možda je ovaj prostor služio za sklanjanje vrijednih predmeta i dokumenata. Ne smije se zanemariti da je s jedne strane nesigurnost granice s Turicima još bila izrazita, a s druge strane neprestana je borba s unijom i nesigurnost položaja pravoslavlja jednako mogla navesti vladiku Jakšića da naruči od majstora ovaj „deambulatorijum“. Ne smije se zaboraviti kako je u to vrijeme episkopalni dvor drvena građevina, te je čuvanje važnih dokumenata u njemu bilo vrlo rizično, pa je realno za pretpostaviti kako je spomenuta prostorija možda služila kao svojevrsni arhiv.

KAKO JE BILA OPREMLJENA PLAŠČANSKA CRKVA

Na žalost, podaci o ikonostasu nisu sačuvani u konzistorijalnome arhivu. Možemo samo naslućivati da je prvi ikonostas po svoj prilici radila gomirska slikarska škola. Iz plaščanske je crkve prebačeno za vrijeme Drugog svjetskog rata ukupno 37 ikona u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu porijeklom iz gomirske škole. Možda su upravo ove ikone ostaci prvog ikonostasa plaščanske crkve. A možda je bio postavljen samo provizoran ikonostas, dok se ne skupe sredstva za podizanje novog, reprezentativnijeg.

Namještaj

Čini se da je prvi namještaj novog velikog hrama bio prilično skroman, sasvim sigurno uslijed nedostatka sredstava, budući da se tokom cijelog 19. vijeka pokušava nadomjestiti novom opremom dostojnom za jednu vladičansku crkvu.

Poglavlje II.

Crkva poslije Vladike Jakšića

INTERVENCIJE NA CRKVI 1771 - 1817

Poslije smrti vladike Jakšića nastupa dugi prijelazni period između završetka jedne i početka druge episkopske uprave koji izrazito šteti, kako samom Plaškom tako i cijeloj episkopiji. Godinu dana se čekalo imenovanje novog vladike, a episkopsko imanje u međuvremenu propada.

Iste te 1771. godine ukida se Kostajnička episkopija i njezin južni dio pripaja Gornjekarlovačkoj episkopiji, a za novog gornjokarlovačkog episkopa imenuje se penzionirani kostajnički vladika Josif Stojanović. Sveštenstvu i narodu je objavljeno da će novi episkop zbog starosti i dalje rezidirati u Kostajnici.
Bio je to prvi u nizu slučajeva u idućih 150 goodina da gronjokarlovački vladika jedva vidi svoje eparhijsko sjedište u Plaškom.
U ime vladike Jovanovića upravlja administrator Aleksije Gavrilović.
Godine 1773. vladika Josif podnosi ostavku, kada je ponovo penzioniran.

Iste, 1773. godine krajiška vlast donosi reskript važan za vladičanstvo – o oduzimanju episkopske zemlje unutar Krajine i njezino vraćanje krajiškom stanovištvo uz isplatu odštete eparhiji. Time plaščanska saborna crkva gubi svoje posjede koje je u međuvremenu u Plaškom stekla, što će otežati njezin materijalni položaj, budući da nije imala vlastiti veći izvor prihoda.
Za episkopa gornjokarlovačkog izabran je 1774. a ustoličen 1775. vladika Petar Petrović. Ubrzo je zavolio sredinu i narod, pa je uložio veliki napor da popravi zatečeno stanje.
Godine 1784. protiv svoje volje premješten je u Arad, pa u Beč.

DUGOGODIŠNJE PROPADANJE PLAŠČANSKOG EPISKOPALNOG KOMPLEKSA PREKIDA SE

Za vrijeme episkopovanja vladike Jovana Jovanovića (1783-1786) stari drveni vladičanski dvor zamijenjen je novom zidanom građevinom.
Gradnju vladičanskog dvora pokrenuo je njegov prethodnik episkop Petar Popović.
Izgradnja vladičanskog dvora pokazuje općenito poboljšanje položaja pravoslavne crkve pod Bečom. Gradi se i crkva Sv. Nikole u Karlovcu, u to vrijeme najreprezentativniji i stilski najsavremeniji objekt eparhije, što je osim političke dokaz i socijalne, privredne i kulturne emancipacije pravoslavnih Srba u Gornjokarlovačkoj eparhiji.

Nakon Napoleonove pobjede nad Austrijom 1805. područje gotovo cijele Gornjokarlovačke eparhije dolazi pod direktnu upravu Francuske. Materijalni položaj i samog naroda i Eparhije otežan je dugim periodom ratova. Osim što je veliki dio muškog stanovništa poginuo ili osakaćen u ratovima, prirodne nepogode i niz nerodnih godina dovele su do velike gladi i iseljavanja dijela stanovništva u Slavoniju.

U ovom vremenu na čelu eparhije, poslije Stefana Avakumovića i Petra Jovanovića – Vidaka nalazi se vladika Mojsije Blagorodni ot Mioković (1807-1823) koji uspostavlja dobre odnose s novom francuskom upravom, a poslije pada Francuza i s novom austrijskom vlasti.
Francuzi su poticali ideju episkopa Miokovića da se preseli u Karlovac, vjerovatno s nadom da će tako moći bolje kontrolirati njegov rad u središtu vojne uprave nego u izoliranom Plaškom.
Episkop Mioković ostaje u Plaškom do smrti, a sahranjen je u kripti plaščanske saborne crkve, kao i ranije vladike Ljubotinja i Jakšić.

INTERVENCIJE NA CRKVI 1771 - 1817

Sve do prve polovine 20-ih godina 19. vijeka u eparhijskim spisima ne nalazimo gotovo ni spomena o bilo kakvim većim građevinskim zahvatima u Plaškom.
O lošem stanju crkve nakon višegodišnjeg izostanka bilo kakvih popravnih radova na njoj prvi nam govori već 1817. dopis plaščanskog protoprezvitera Rafaila Bunčića na episkopa Miokovića. Krov crkve, s obzirom na to da je bio pokriven šindrom, velikim dijelom je propao, te je zahtijevao hitne popravke.
Crkva je u idućih deset godina pretrpjela nekoliko većih intervencija, ali slabo dokumentovanih kroz arhivske spise eparhijskih institucija.

IKONOSTAS VLADIKE MIOKOVIĆA

U posljednoj godini episkopovanja vladike Miokovića dolazi do najvećeg zahvata na katedralnoj plaščanskoj crkvi dvadesetih, podizanjem novog velikog barokno-klasicističkog ikonostasa o čemu su sačuvani samo malobrojni dokumenti, tako da ne znamo tko su bili drvorezbari, dok je u spisima zabilježeni slikar, Mihail Popović, petrinjski žitelj, gotovo potpuno nepoznata osoba.
Čini se da je Popović bio zaposlen u Plaškom, jer je možda riječ o svojevrsnom dvorskom slikaru episkopa Miokovića. Može se dalje nagađati da je petrinjski moler Popović bio jedan od izdanak gomirske škole, ili je slikao po uzoru na njih upotrebljavajući pozlatu u vrlo velikim količinama.
O samoj arhitekturi ikonostasa može se više reći zahvaljujući nacrtima iz prve polovine 60-ih godina 19. vijeka kada se vršila velika obnova crkve. U okviru te obnove bilo je predviđeno i ponovno pozlaćivanje drvenarije ikonostasa, radi čega je sastavljen nacrt postojećeg objekta. Prema sačuvanom nacrtu može se reći da je arhitektura plaščanskog ikonostasa bila tipičan proizvod barokno-klasicističkog drvorezbarstva po uzoru na ikonostas Mitropolijske katedrale u Sremskim Karlovcima iz 18. vijeka.
Ikonostas je pozlaćen 1824. godine od strane pozlatara Floriana Vidala.

Što se dogodilo s ikonostasom vladike Miokovića pri postavljanju novog 1907. godine ostaje nepoznato. Postoji realna mogućnost da je prebačen u neku od parohijskih crkava koje su se tada obnavljale ili gradile. U Povijesnom muzeju Hrvatske, Odjelu Srba u Hrvatskoj nalazilo se pet ikona iz prve polovine 19. vijeka, porijeklom iz Plaškog s prikazima pojedinačnih svetaca pa je moguće da su one ostaci ikonostasa vladike Miokovića.

Poglavlje III.

Vladika Mušicki i paroh Bunčić

Adaptacije 1824-1834

Dolaskom vladike Mušickog najprije za administrator (1824) pa zatim za episkopa Gornjekarlovačkog (1828-1838) konačno su obavljene i prve veće adaptacije na Sabornoj crkvi, odnosno prve veće dokumentovane intervencije.
Uz samog episkopa, glavni pokretač i voditelj obnove bio je protoprezviter i paroh plaščanski Rafailo Bunčić, osoba zanimljive prošlosti. U vrijeme talijanske kampanje, nakon revolucije 1821. služio je u vojsci kao vojni svešenik, te je za svoje zasluge odlikovan od cara Franje i zlatnom medaljom.
Kada se 1829. godine episkop Mušici definitivno nakon upornih pokušaja preselio u Karlovac, Rafailo Bunčić je vršio potpunu kontrolu nad poslovima obnove crkve.

Zahvate na crkvi potaklo je oštećenje kupole zvonika orkanskim nevremenom u ljeto 1828. godine. Dijelom uništena plehnata oplata s rupom na kupoli, omogućavala je kiši da dalje podriva zid i grede na zvoniku. Od Ogulinske pukovnije se moli dopuštenje i požuruje na obnovu. Traži se da se pri obnovi ne postave ponovo žaluzine na prozore na najvišem katu zvonika, jer one ne mogu odolijevati jakim vjetrovima u zimskim mjescima, već da se oblikuju balkonski prozori s čvrstim željeznim rešetkama. Od Pukovnije se traži da crkvu obnovi u kvalitetnom, njoj prikladnom stilu.

Nakon što je od oštećenja crkve krajem 1828. proteklo već 6 godina konstantne prepiske Bunčića i Mušickog s krajiškim organima organima vlasti (Plaščanskom pješadijskom kompanijom, Ogulinskom pukovnijom i Glavnim zapovjedništvom u Zagrebu) konačno su 1834. godine počeli toliko potrebni radovi na obnovi objekta.
Veća intervencija u arhitekturu crkve, usprkos želja i protoprezvitera plaščanskog i episkopa Mušickog, ipak se nije mogla realizirati, ponovo zbog nedostatka novaca. Popravljeni su samo oni dijelovi strukture koji su najviše propali, zvonik i njegova kupola, te krovište. Nanovo je postavljen krov, lim na kupoli zvonika, stara jabuka je pozlaćena, te je iskovan novi pozlaćeni krst.

Po skidanju starog zvonika u jabuci je pronađena spomenica s podacima o gradnji crkve koju je tamo ostavi vladika Danilo Jakšić. Osim spomenute povelje s tekstom o prvoj gradnji crkve, ponađen je i svetogorski krstić, putir iz kojeg je vladika Jakšić služio na dan osveštavanja crkve, te novci koji su se u njegovo vrijeme koristili i to 7 srebrnih forinti, 1 srebrni grošić, 1 dinar, 1 krajcer i 1 soldin.
Vladika Mušicki u Karlovcu daje da se povelja prepiše i zajedno s nanovo u srebro okovanim krstićem vrati u jabuku nakon završetka radova. Istodobno kapetan i komandant plaščanske Kumpanije Budislav Budislavić porijeklom iz Krbave poklanja sredstva za izradu novih stolova u crkvi.
Nova jabuka i krst na dvojim su kolima dovezeni iz Karlovca zajedno sa zlatarom koji ih je pozlatio na licu mjesta pri postavljanju na zvonik.
Konačno je 26.oktobra 1834. godine podignut krst s jabukom i završena obnova crkve na Svetog Dimitrija uz veliko slavlje. Rafailo Bunčić vrlo slikovito opisuje svečanost na kojoj se pjevalo Tebe Boga hvalim, crkvena zvona zvonila, a narod pucao iz pištolja, dok se je blistao novi lim na tornju pred plavetnim nebom, jabuka je ličila na mjesec, a krst iznad nje na kometu _{dopis Rafaila Bunčića episkopu Lukijanu Mušickom 29.10.1834}.

Poglavlje IV.

Vladika Petar Jovanović i paroh Samulo Popović

Velika restauracija crkve 1862-1865

Smrt vladike Кaćanskog (1858-1859), koji je uporno nastojao obnoviti na kvalitetan način plaščanski vladičanski dvor prekinula je njegove planove.
Ratovi koji su uslijedili, poraz Francuske i talijanskih državica uzdrmali su ponovo glomaznu Monarhiju. Sve je to onemogućilo realiziranje planova na vladičanskom dvoru i realizaciju cjelovite restauracije crkve, na kojoj još od vremena vladike Mušickog nisu vršeni gotovo nikakvi zahvati, dok se unutrašnja oprema nije bitno nadopunjavala od vremena postavljanja ikonostasa vladike Miokovića.

Dolazak na čelo Gornjokarlovačke episkopije vladike Petra Jovanovića (1859-1864) izvršilo je na sudbinu crkve u Plaškom snažan uticaj.
Hram, a osobito njegova unutrašnjost nalazio se u vrlo lošem stanju, nedostojnom vladičanskoj crkvi. Kako su krajiške dotacije za podizanje novih i pravoslavnih i katoličkih sakralnih objekata postajale u to vrijeme sve veće, tako je i Saborna crkva Gonjokarlovačkog vladičanstvo morala ići ukorak s vremenom, te opremiti svoju unutrašnjost dostojno svrsi kojoj služi.

Samuilo PopoviĆ - pokretač obnove

Vrlo slično situaciji kod obnove 30-ih godina, kada je svojevrsni pokretač i promoter obnove bio mnogo više protoprezviter plaščanski Rafailo Bunčić nego episkop Mušicki, tako je i pri obnovi 60-ih godina 19. vijeka ključnu ulogu odigrao tadašnji protoprezviter plaščanski Samuilo Popović, a ne episkop Petar Jovanović.

Samuilo Popović, rodom iz Perne na Baniji službu plaščanskog prote vršio je dosta dugo, od 1860. do 1877. godine. Istodobno je bio i profesor u plaščanskoj bogosloviji. Istorijski je najzanimljiviji dio njegove biografije to što je na zahtijev Eugena Kvaternika blagosiljao oružje i zastave rakovičkih ustanika.

Ponovo je zahvate na crkvi potaklo oštećenje crkvenog zvonika oštećenog još 1828. ciklonskim vjetrovima, no čini se da se na objektu nije radilo ništa sve do polovine 60-ih. S obnovom se nije moglo početi zbog nedostatka sredstava. Plaščanska Saborna crkva nakon odluke Krajiških vlasti iz 1773. nije imala vlastitih posjeda, te su se sredstva prikupljala ponajprije prilozima vijernika.
Stoga prota Popović moli Plaščansku kumpaniju da sakupi dovoljno materijala za radove, a istovremeno se za pomoć obraća Dvorskom ratnom vijeću i Carskom vojnom savijetu. Poziva se na od cara donesen zakon iz 1861. godine, odnosno na odluku koja utvrđuje pomoć i pravoslavnim i katolicima pri gradnji novih ili obnovi starih crkava, naglašavajući kako se plaščanska crkva ističe kako svojom veličinom, tako i značajem pa se zato ne može smatrati običnom građevinom. Carski vojni savijet preusmjerava ga da pomoć zatraži od Srpskog narodnog fonda, pa Samulo Popović upućuje molbu patrijarhu Samuilu.

Uporna traženja na kraju su urodila plodom, pa tako 1863. protoprezviter konačno bilježi da će obnova crkve početi tokom iduće, 1864. godine, te da Plaščanska kumpanija treba započeti sa sakupljanjem potrebnog drva i vapna, koje je dužna sama nabaviti.
Sačuvan troškovnik opisuje predviđene radove: crkva se treba pokriti novim krovom, za što se kako za materijal, tako i za radnike trebala pobrinuti lokalna vjerska zajednica. Izvana se trebala pokriti novom žbukom, što je također trebala biti briga vijernika, a na sličan se način i krečenjem treba osvježiti i crkveni toranj na sve četiri strane.

Osim vanjskih radova i unutrašnjost je zahtijevala intervenicije, žbukanje zidova i svodova. Troškovnik je predviđao i oslikavanjе zidova, na prozore su se trebale staviti nove rame, a cijelu crkvu prekriti novim podom. Veliki su zahvati bili predviđeni i na nepokretnom inventaru, ponajprije obnova starog ikonostasa, a sva se drvenarija trebala promijeniti. Predviđena je izrada novog vladičanskog prestola, propovjedaonice i pjevnica, te stolica-stasidija^*8/ . Na ulazu u crkvu i na stepeništima prema zvoniku trebala su se podići nova krilna vrata.

Crkva je 1865. obnovljena i nalazi se u dobrom stanju, nanovo je pokrivena, izvana i iznutra ukrašena i okrečena, postavljeni su novi prozori, a nabavljen je i nov unutrašnji inventor.

Poglavlje V.

Vladika Teofan, paroh Đorđe Pošmiga i Samuilo Kosanović

Univerzalni popravak crkve 1874-1890

Sljedeći veći zahvat na uređenju crkve u toku 19. vijeka uslijedio je 1880. godine u vrijeme vladike Teofana Živkovića (1874-1890), kojom prilikom je obnovljen zvonik crkve i postavljen sat na zvoniku.

Mada gospodsko dijete vladika Teofan je živio jednostavno i nakon dolaska na čelo vladičanstva 1874. godine stalno je boravio u Plaškom sve do smrti 1890. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na plaščanskom groblju.
Godine 2013. grobno mjesto vladike Teofana vandalski je oskrnavljeno. Tadašnja općinska vlast nije dozvolila da se utvrdi jesu li odnešeni zemni ostaci vladike Teofana, a počinioci ovog nedjela nikada nisu pronađeni.

Vladika Teofan je, nakon vladike Jakšića bio među najznačajnijim u narodu. Nakon njegove smrti u priprati crkve postavljena je ploča s posvetom:

° “Ovde leže one srpske grudi umne glave koju narod srpski
izabra da mu sjajem jarka sunca sa najvišeg sa vrhunca
pute k sreći osvjetljava.
A kako mu narod srpski pomen štuje,
Avaj rano, to u kamen ne beleži;
u srce mu j’urezano".
Ploča je nestala u toku II svjetskog rata.

U vrijeme vladike Teofana Plaški i Vojna krajina doživljavaju velike promjene. Karlovački generalat pripaja se Banskoj Hrvatskoj, a Plaški ulazi u sastav novoformirane Ogulinske županije. Sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom dovodi i do povećanog utjecaja Srba u hrvatskoj politici, pa je klima za obnovu pravoslavnog hrama u Plaškom povoljnija.

1880. godine na inicijativu plaščanskog protojereja Đorđa Pošmuge i predsjednika Crkvene opštine Samuila Kosanovića zatraženo je da se imenuje poseban odbor koji bi se brinuo za “nadgledanje i rukovođenje preduzetog univerzalnog popravka katedralne crkve Vavedenija u Plaškom”.
Taj bi posao inače morao obavljati postojeća plaščanska Crkvena opština, ali je postojao problem redovitog sakupljanja ovog odbora, pa je odlučeno da se imenuje uži odbor koji bi na sebe preuzeo svu brigu oko adaptacija. Osim spomenuta dva čelna čovjeka plaščanske Crkvene opštine u odbor su ušli Josif Vukelić, svešteno lice, Radoš Kraguljac i trgovac Petar Kokotović.
Kao i u slučaju ranijih, a i svih budućih restauracija, obnova se nije mogla financirati iz budžeta same Crkvene opštine ili eparhije Gornjokarlovačke. Veliku pomoć poslalo je zapovjedništvo Vojne krajine (4000 forinti), a preostalih 960 sakupilo se razrezom poreza od 10 novčića po ralu zemlje u plaščanskoj parohiji.

Sat Vladike Teofana

Obnovom se željelo popraviti zvonik i “poljepšati” ikonostas (pozlatiti drvenarija ili osvježiti boje na slikama). Na zvonik je postavljen sat, poklon vladike Teofana. Vladika je priložio 408 forinti za sat s uvjetom da se Crkvena opština obaveže da njegovu majku Persidu Živković unese u pomenik ktitora crkve, te da joj se zavijeka drži parastos na Sv Nikolu, krsnu slavu porodice Živković.

Postavljanje sata ujedno mnogo govori o položaju Gornjokarlovačke eparhije i njezinog središta u to vrijeme, budući da je takav sat sebi moglo priuštiti svako vojvođansko ili slavonsko selo već od kraja 18. vijeka.
U najvećoj i najmnogoljudnijoj eparhiji Karlovačke patrijaršije ni Saborna crkva u sjedištu Gornjokarlovačke eparhije nije imala sat na zvoniku sve do ove 1880. godine što nam govori o izuzetno teškom materijalnom, pa i kulturnom položaju Gornjokarlovčke eparhije.

Poglavlje VI.

Velika restauracija crkve za vrijeme Vladike Mihaila Grujića

Velika historicistička restauracija 1899 - 1907

Današnja plaščanska Saborna crkva je velikim dijelom objekt nastao kao rezultat historicisctičke restauracije u vremenu od 1899. do 1907. godine.
Glavnu ulogu u restauraciji plaščanske crkve, kako idejno, tako u sakupljanju novca odigrao je tadašnji Gornjokarlovački episkop Mihailo Grujić (1891-1914).

Vladika Grujić je rođen u Kraljevčanima, na Baniji 1861. godine, školovao se u Zagrebu gdje nakon gimnazije završava dvije godine prava na sveučilištu, a zatim završava Bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Nakon rukopoloženja dobiva parohiju u Marindolu, a zatim se zamonašio u manastiru Gomirje.
Na čelo je Gornjokarlovačke eparhije došao zahvaljujući vezanosti za vladu bana Khuena – Hedervaryja. Veze s vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu pomoć gornjokarlovačkoj eparhiji – obnavljaju se i grade brojne crkve, pa konačno i saborna crkva u Plaškom.
Vezivanje vladike Grujića uz sebe bio je mudar politički potez bana Khuena-Hedervarija s jasnim ciljem da glavni predstavnik najveće i stanovništvom najbrojnije (iako materijalnim sredstvima najoskudnije) eparhije unutar Mitropolije karlovačke bude svojevrsni stup režima u tom trusnom području.
Takva politika naišla je na nezadovoljnstvo ne samo u krugu političara oko “Srbobrana” već i naroda, što je eskaliralo u nemirima 1897. godine, a sjedište “bune” bila je Saborna crkva plaščanska. Povod demonstracijama bili su brojni članci u “Srbobranu” u kojima se vladika Grujić optuživao za izdaju i prodaju narodno-crkvene autonomije.

Izbor stila resturacije arhitekture crkve

Zadivljuje lična energija, vrijeme i trud koje je episkop Mihailo Grujić uložio u restauraciju crkve u Plaškom. Bio je idejni tvorac obnove, a u arhitektonskim rješenjima i oblikovanju interijera imao je ključnu savjetodavnu i korektivnu ulogu, jer je kao naručitelj imao neogradničeno pravo veta.

Pitanje da li restaurirati staro stanje ili iznova izgraditi crkvu provlačilo se od početka planiranja obnove crkve pa sve do konačnog angažiranja Janka Holjca. Dilemu je riješilo inzistiranje vladike Grujića da se stara crkva u osnovi mora sačuvati, odnosno restaurirati što je proisteklo iz pijeteta prema episkopu Danilu Jakšiću, koji je crkvu sagradio.

Od strukture crkve koju je izgradio vladika Jakšić nije mnogo ostalo. Postavljanjem kupolica ne samo na zvonik nego i na dograđene pjevničke apside sa strane broda crkve Holjac postiže efekt većeg broja tornjeva, karakterističnih za rusku sakralnu arhitekturu. Vanjski su zidovi preuređeni u historicističkom stilu, a promijenjena je i kapa zvonika. Na bočnim zidovima crkve stari su prozori znatno prošireni čime su dobiveni veliki polukružni prozori postavljeni u duboke niše. Polukružni slijepi lukovi na oltarskoj apsidi^•/2/ crkve, horizontalna užljebljena, vijenci oko prozora imaju funkciju razbijanja monotonije plošnog zida kao i stvaranje dojma da je građevina izrađena od kamena. Donji dijelovi zvonika jedini su dio vanjske fasade crkve sačuvan u izvornom obliku kakav mu je dan u vrijeme vladike Jakšića.

Veću promjenu i kuriozitet ove crkvene građevine predstavlja rješenje oltarske apside. Već je istaknuto da je kod izgradnje građevine crkva imala dvostruku apsidalnu ovojnicu s nekom vrstom deambulatorija. Holjac čuva unutrašnju staru baroknu apsidu u potpunosti s baroknim svodovima, ali vanjsku opnu potpuno transformira u historicističkom stilu. Ovo rješenje unikatno je u arhitekturi Hrvatske u ovom trenutku. Zadržavanje najsvetijeg dijela stare crkve vladike Jakšića u gotovo netaknutom obliku omogućuje da ono svojom skromnošću oblika svjedoči o vremenima kada se Gornjekarlovačka eparhija borila s problemima materijalne prirode i protiv pokušaja za stvaranjem Unije s katoličkom crkvom. Kada Holjac obnavlja spomenuti deambulatorij ne shvaća ga slučajnošću i težnjom k očuvanju dijelova stare vladičanske crkve bez smisla i koristi, već i u njegovo uređenje ulaže izuzetno mnogo. Tako su na vanjske zidove postavljeni veliki prozori, a i unutrašnji zidovi stare apside bile su u obnovi ikonopisani, međutim na staroj apsidi nije bilo nikakvih arhitektonskih intervencija.

Ovaj dio crkve najviše je stradao u bombardiranju u II svjetskom ratu. Prozori su uništeni zajedno s vitražima^•/9/ unutrašnje apside, svodovi hodnika su propali. Obnova pedesetih godina nije dotakla ovaj prostor.
Insistiranje vladike Grujića da se se dijelovi strukture crkve vladike Jakšića sačuvaju skoro netaknuti (dio zvonika, pjevnica iznad priprate^•/6/, svodovi, stara oltarska apsida) rezultiralo je neusklađenošću sa duhom vremena i stilskom cjelovitošću, ali je istodobno građevina očuvala dio slojevitosti svoga tada 150 godišnjeg života, očuvala se veza s prošlošću i veza s osobom koja je crkvu sagradila u 18. vijeku.

Poglavlje VII.

Velika historicistička restauracija 1899 - 1907

Hronologija restauracije

Prvi pregovori o restauraciji počinju još 1892. godine, ali Hermann Bolle kojem je vlada dala na izradu projekt zatražio je čak 70 000 kruna za obnovu, što se u tom trenutku nije moglo osigurati. Sama eparhija jedva je sebe izdržavala, a sredstva od Zemaljske vlade u Zagrebu bila su rezervirana za završetak drugih velikih restauracijskih zahvata. .

Tek 1898. dolazi do privih konkretnih koraka u obnovi plaščanske crkve. Planove za arhitektonsko preoblikovanje građevine radi zagrebački arhitekt Janko Holjac, učenik Friedricha Schmidta. Stil koji pri tom primjenjuje za ova je područja prilično neuobičajen – ruski stil, s primjesama elemenata koje pri restauraciji pravoslavnih crkvi koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma, Hermann Bollé. U vrijeme kada Holjac dobiva zaduženje od Zemaljske vlade za izradu projekta plaščanske crkve, a to je 1899. godine, upravo se završava ruska crkva u Beču, pa je možda vidjevši slike ovog objekta Holjac odlučio vratiti se stilu u kojem je već ranije radio. Elementi ruske sakralne arhitekture su se i ranije uporebljavali na objektima pravoslavne crkve u Hrvatskoj, iako nikada u ovako čistoj formi.
Unutrašnjost pokazuje bitno drukčije rješenje – stara barokna artikulacija zidova se čuva, na nju se nanosi novi živopis prema projektu zagrebačkog slikara i profesora na Obrtnoj školi, Marka Peroša. Obnova završava podizanjem novog, raskošnog ikonostasa i ostale unutrašnje stolarske opreme. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački arhitekt Vinko Rauscher, još jedan Schmidtov učenik, tada zaposlen kod Građevinskog odsjeka hrvatske Zemaljske vlade. Ikone na ikonostasu i stolovima radi tada jedan od najuglednijih slikara, Ivan Tišov.

Nije poznato što je ponovo zapelo, ali obnova plaščanske crkve se u dokumentima ponovo spominje tek 1900. godine, kada je na sjednici Hrvatskog zemaljskog sabora 4./17. decembra 1900. godine srpski zastupnik ogulinskog sreza Svetozar pl. Kušević Blacki izrekao govor u kojem je tražio da se započne s restauracijom, istakavši pritom značaj crkve kao saborne za 320 000 vjernika.
Pripreme za obnovu počele su se zahuktavati i kada je financijska konstrukcija zatvorena moglo se početi s poslom. Ali bilo je već kasno da se počne s obnovom te godine već je početak radova prebačen za proljeće sljedeće godine. Kako kaže pisac Spomenice ove obnove, prota Stevan Kosanović, prvi su čekići na crkvi kucnuli u proljeće 14./27. aprila 1903.

Najjeftiniju ponudu s predloženim troškovnikom od 38 776 forinti za zidarske i pokrivačke radove bila je poduzetnika Josipa del Tosa iz Karlovca što se poslije pokazalo lošim izborom (zato i najjeftinijim) jer radovi na fasadi nisu kvalitetno izvedeni i brzo su ga nagrizle padavine. Tesarski poslovi dodijeljeni su firmi Fillip Deutsch i sinovi iz Zagreba (troškovi 10 998 kr.), a bravarske, staklarske i molerske radove dobila je Zagrebačka stolarska zadruga (troškovi 7289 kr). Episkop Grujić je želio da se crkva pokrije engleskim škriljevcem, a ne predloženim crijepom iz Bedekovčine, što je i učinjeno, ali se kasnije ovaj materijal pokazao neotpornim na velike temperaturne promjene.

Obnova arhitekture crkve izvana dovršena je u toku 1903. godine. Pri skidanju stare jabuke na zvoniku pronađene su ranije spomenice o obonovi crkve vladika Jakšića, Mušickog i Živkovića, kojima je dodata i ova vladike Grujića i vraćene su ponovo u jabuku nakon završetka obnove. Novu jabuku od bakra financirala je Plaščanska crkvena opština utroškom od 925 forinti, a krst na vrhu zvonika poklonio je vladika Mihailo Grujić.
Svečanost podizanja i osveštavanja krsta održana je 14./27 septembra 1903. godine na praznik Vozdviženije Čestnago Kresta.

Zvona plaščanske crkve

"Kada se već crkva tako reći iz temelja obnavlja, došao je red i na zvona", piše plaščanski prota Stevan Kosanović u Spomenici koja je postavljena u jabuku 1903. godine nakon zvršetka arhitektonskih popravaka na Sabornoj crkvi. Prema zapisu prote Kosnovića bila su tri zvona:

° malo, teško oko 80 kg, sa natpisom:
SE CHATARINA ORA PRO NOBIS. 1671;
° srednje, težine oko 125 kg, sa natpisom:
OVI ZVON CINI NACIN F GOSA DANIEL
LOBOTINA BISKUP IZ PLAKOGA
NAZO MAIA MLCCXXXI
OPVU
VLIDEPOLIS VENETI
° treće veliko, teško 467 kg, sa natpisom: FUDITME ANT. SIFRER ZAGABRIA 1800

"Ove natpise sa zvona prepisao sam radi toga, što ćemo sva tri zvona ova, koja su već i napukla i izokrnjivana preliti u dva na račun mjesne crkvene opštine, pa da u toliko bar bude sačuvan spomen onijeh koji ih sališe i crkvi priložiše.
Treće pak veliko zvono od 20 centi prilog je našeg dobrog, blagog i svetog vladike Mihajla Grujića".

Uređenje unutrašnjosti moralo je čekati dovršenje radova na arhitekturi crkve, kako se ne bi nova oprema tokom radova oštetila.

Poglavlje VIII.

Velika historicistička restauracija 1899 - 1907

Ikonostas slikara Ivana Tišova

Kada se govori o ikonostasu plaščanske crkve on se skoro isključivo vezuje uz ime Ivana Tišova, odnosno ime slikara.
Možda je ipak potrebno naglasiti da ikonostas ima dva osnovna dijela, arhitektonski okvir i ikone u njega umetnute. Zadatak slikara bila je samo izrada ikona, dok je profesionalni arhitekt sastavljao nacrte za arhitektonski dio ikonostasa.

Arhitektura ikonostasa Vinka Rauschera

Projekt ikonostasa, a i cijele unutrašnje opreme dodijeljen je arhitektu Vinku Rauscheru, tada zaposlenom kod Zemaljske vlade. Izradu nacrta za plaščanski ikonostas započeo je sredinom 1906. godine kada i odlazi u Plaški na dogovor s episkopom. Kao u većini ranijih slučajeva i ovaj je dogovor bio usmenog karataktera, pa ostaje nepoznato koliko su episkopove intervencije uvjetovale izgled budućeg ikonostasa.

Na koji način Raucher zamišlja ikonostas? Osnovni oblik ikonostasa je zamišljen sa polustubovima i arkadama koje su istovremeno okviri za slike. Zabat središnjeg dijela ikonostasa izvodi gotovo na barokni način zakrivljujući ga kako bi napravio mjesta za luk Carskih dveri. Zonu sokla zauzimaju pravokutna prazna polja bez ikona. Lukovi s bujnim lišćem akantusa stilizirani su na pomalo ranokršćanski ili neogotički način.
Posebna neubičajenost ikonostasa plaščanske crkve jeste njegovo produžavanje na zidnu plohu sa strana. Uobičajeno je da ikonostas širok koliko i oltarski luk, budući da prije svega svojom širinom zaklanja pogled u oltar, i prilikom bogoslužbenog otvaranja i zatvaranja Carskih dveri na ikonostasu. Kako oltarska apsida^•/2/ vladike Jakšića u ovoj obnovi crkve nije porušena, pa je time morao biti zadržan i stari oltarski luk, velika zidna povšina na stranama istog, koja je činila vizuelnu prepreku pogledu u deambulatorij iskorištena je za produžavanje ikonostasa. I na oltarski luk i na zidove sa strane postavljene su Tišovljeve ikone. Donji red ikona na zidovima uokviren je u drvene rame kao one u donjem dijelu ikonostasa. Posljednje ikone u donjem redu na obje strane bile su istovremeno i vrata koja su vodila u deambulatorij.
Arhitektonski okvir produženog dijela ikonostasa na gornjem luku te gornjem nizu ikona na zidovima sa strane luka riješen u je u vidu zidnog oslikavanja. Te ikone nemaju kao u spomenutom donjem nizu drveni okvir. Zahvaljujući nizanju ikona na zidnoj površini u istoj ravnini sa ikonostasom izuzetno je dobro ostvaren osjećaj jedinstva dijelova ikonostasa koji slobodno stoje u prostoru i onih apliciranih na zid.
Autor nacrta za okvir ikona je Rauscher, dok je autor nacrta slikane dekoracije na zidovima sa strane oltarskog luka Marko Peroš.

Zadovoljan slikarskim radom Marka Peroša, Vladika je želio njemu povjeriti i izradu ikona na ikonostasu što je Zemaljska vlada odbila smatrajući da se taj posao mora predate akademskom slikaru putem natječaja.

Ivan Tišov dao je najpovoljniju ponudu i obavezao se da će posao završiti u roku od osam mjeseci.

Slikarski dio ikonostasa - ikone slikara Ivana Tišova

Sasvim je sigurno da Vlada, iako je ostavila otvorene ruke episkopu u odabiranju umjetnika, nije mogla dozvoliti da ovakav posao dobije neki neuki slikar, ili običan zanatlija, s obzirom na značaj objekta kao katedralne crkve, kao i s obzirom na težnju koju je započeo Iso Kršnjavi. Tokom svog mandata u Zemaljskoj vladi Kršnjavi se trudio da se u crkvenom slikarstvu i za pravoslavne poboljša kvaliteta radova ne gledajući na što jeftiniju cijenu.

Izbor Ivana Tišova bio je logičan jer osim što je bio protežiran od same Zemaljske vlade za poslove takve vrste, već je imao vrlo bogato iskustvo u slikanju ikonostasa za pravoslavne crkve. Tišov je napravio cijeli niz ikona za ikonostase pravoslavnih crkava prije nego je počeo njegov angažman u Plaškom, što se može dovesti u kontekst težnje Kršnjavoga da se poneki od hrvatskih umjetnika osposobi za stilske restauracije pravoslavnih crkava.

Zanimljivo je da je Tišov uzore za svoj vizantijski stil tražio najprije u Ravenni u Ialiji. Kasnije je bio poslan u Trnovo u Bugarskoj da razgleda srednjovjekovne ikone tamošnje Saborne crkve s ciljem stjecanja uzora za svoja buduća djela.
I doista danas kada analiziramo ikone na ikonostasu plaščanske crkve ove ikone djeluju “pravoslavnije” od tadašnjih djela za srpske crkve Uroša Predića ili Paje Jovanovića. Ovaj već ranije uočen paradox može se protumačiti činjenicom da dvojica pravoslavnih slikara nisu trebala dokazivati pripadnost svojoj crkvi, dok je slučaj rimokatolika koji slika za pravoslavne osjetljiviji, pa su traženja i nadzor bitno drukčiji. Naravno u slučaju ikonostasa plaščanske crkve od “zastranjivanja” je Tišova čuvalo budno oko Vladike Grujića.

Koji se to elementi vizantijskog slikarstva provlače kroz prizore na Tišovljevim ikonama?
Ponajprije zlatna podloga na pojedinim ikonama, zlatna pozadina te plošni zlatni oreoli, kao i dekorativni motivi na namješaju i draperijama naslikani u pozadini kompozicija.

Na kraju zanimljivo je spomenuti da se na ikonama plaščanske crkve Ivan Tišov potpisivao ćirilicom.

Na ikonostasu je stajala ukupno 31 ikona i još dvije veće na prijestoljima, Sv Sava na vladičanskom i Pokrov Presvete Bogorodice na kraljevom (vladarskom). Ove ikone su bile prilično velike, veće od ostalih i završavale su u gornjem redu trolisno, što nam govori o izvornom izgledu obaju prestola.

Raspored ikona na ikonostasu plaščanske crkve

Ikone na ikonostasu u Sabornoj crkvi u Plaškom raspoređene su na klasičan način, a i po odabiru tema i broju ikona radi se o uobičajenom tipu ikonostasa kasnog historicizma.
Ipak, u izboru tema za pojedinačne ikone ikonostasa plaščanske crkve, kao i u njihovom rasporedu možemo vidjeti ruku vladike Grujića, koji je izgradio, kao što je učinio i raspoređivanjem zidnih ikona, vrlo osmišljen ikonografski program, zadržavši ikone obavezne na ikonostasima, a pridruživši im druge iz Bogorodičina života u skladu sa posvećenjem plaščanske crkve (Bogorodičina crkva).
›Ikonostas

Raspored ikona u prvom, donjem dijelu ikonostasa plaščanske crkve uobičajen je i od davnina prihvaćen: Na Carskim dverima je ikona Blagovesti, Hristova ikona je sa desne strane (gledano prema Oltaru). Bogorodica je Hristu s desne strane. Lijevo od Bogorodice nižu se ikone Sv Arhangela Mihaila, Sv Georgija, Sv Nikole, te na vratima na ulazu u deambulatorij, starozavjetni motiv Avrama i Isaka. S druge strane ikonostasa, desno od Hristova lika, nižu se ikone Sv Stefana, Sv Jovana Preteče, Sv Kneza Lazara, te ponovo na desnim vratima ulaza u deambulatorij, Avramova Žrtva.
Iznad Blagovesti, u zabatu iznad Carskih dveri, prikazan je u medaljonu Hristos u Getsimanskom vrtu.
Središnja ikona gornjeg reda uobičajena je Tajna večera, lijevi dio ikonostasa rezerviran je za kompozicije iz Bogorodičinog, dok su na desnom slike iz Hristova života.
Tako se lijevo od Tajne večere nižu: Rođenje, Vavedenje, Uspenje i Pokrov Presvete Bogorodice, a na kraju ikona s likom Svetog proroka Zaharija. S desne strane se nižu Rođenje Hristovo, Bogojavljenje, Preobraženje, Vaskrsenje Hristovo i ponovo na kraju jedna ikona s pojedinačnim svetiteljem, u ovom slučaju starozavjetnim Prorokom Isaijom.
Iznad drugog reda ikona na ikonostasu postavljena je velika lučno završena ikona Svete Trojice iznad koje je Raspeće.
Pomalo je neuobičajeno riješeno postavljanje ikona Bogorodice, i Sv Jovana Krstitelja u zoni ikone Svete Trojice, dosta ispod Raspeća. Ispod ovih ikona, a između lukova gornjeg dijela ikonostasa, u okruglim ovećim medaljonima, postavljeni su starozavjetni prorozi, Mojsije s lijeve i Sv Ilija s desne strane.

U crkvi se danas nalazi još samo 10 velikih ikona s ikonostasa. Nakon ratne evakuacije 1995. godine u Dvor na Uni i manastir Gomirje, ikonostas je vraćen krajem 2003. godine u Plaški.

Gdje se nalaze preostale ikone sa ikonostasa i one koje su ranije stajale na zidovima, osim sačuvane ikone Avrama i Isaka sa sjevernih vrata deambulatorija, ostaje nepoznato. Preko dvadeset ikona nije zatečeno u plaščanskoj crkvi po završetku II svjetskog rata.
U ljeto 1941. godine tim radnika iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt na čelu s Vladimirom Tkalčićem odvozi golemi arhiv Eparhije u Zagreb, zajedno s najvažnijim umjetničkim predmetima iz eparhijskog dvora i riznice Saborne crkve.
Fotografije iz Konzervatorskog zavoda idu u prilog tvrdnjama da ikone nisu vraćene u crkvu nakon 1945. godine

Poglavlje IX.

Velika historicistička restauracija 1899 - 1907

Unutrašnje uređenje crkve - Oslikavanje zidova i vitraž

Oslikavanje zidova

Program živopisa u pravoslavnim hramovima mora biti u skladu sa određenim pravilima, kanonima koji počivaju na topografskoj simbolici hrama i bogoslužbenoj, na prvom mjestu liturgijskoj namjeni njegovih dijelova i prostora.

Kada je Vladika Grujić sredinom 1905. godine zamoljen da na nacrte ikonostasa i unutrašnjeg oslika crkve upiše koje svetiteljske likove želi postaviti na koje mjesto Vladika je ovaj zadatak ozbiljno shvatio i na njega odgovorio detaljno razrađenim vlastitim željama u pogledu motiva na ikonostasu, zidovima i svodovima crkve.

Tako ostaje zapisano da se Vladika ne slaže s prijedlogom da se na zidu pjevnice iznad priprate^•/6/ u medaljonima prikažu likovi Prepodobne mati Angeline i Paraskeve, jer smatra da ne postoji razlog zbog kojega bi se one tamo trebale postaviti, već zahtijeva da se prikaže lik Sv. Jovana Damaskina jednog od najvećih Crkvenih pjesnika, obzirom na ulogu pjevnice kao mjesta gdje stoje crkveni pojci.
Na svodi ispred ikonostasa, kako Vladika kaže na “sponi” traži postavljanje lika Apostola Pavla.
S postavljanjem jevanđelista u svodove oltarske apside^•/2/ Vladika se u cijelosti slaže, no dodaje da se u tri niše u oltarskoj apsidi postave u sredini lik Hrista Večitog Arhijereja, s desne strane Sv Apostol Jakov i Sv Vasilije Veliki, a s lijeve strane Sv Jovan Zlatousti i Sv Grigorije Veliki (Dvojeslov). Ističe da je to mjesto predvidio za njih kao pisce Svete Liturgije.

Osobito opširan program zamišljaо је Vladika ostvariti na površinom velikoj zoni zida iznad oltarskog luka. U medaljonu iznad ikonostasa nalazilo bi se Sošestvije Svjatago Duha na apostole, lijevo iz perspektive gledaoca najprije Vaznesenje Gospodnje, a ispod njega Silazak u Ad. Na desnoj strani bi bili Vhod vo Jerusalimu (Cveti) i Sretenie Gospodnje.
Pet ikona koje Vladika želi postaviti na zid iznad ikonostasa treba promatrati kao nastavak ikonostasa, samo apliciran na zid, odnosno vertikalno produženje prikaza sa donjeg dijelova zida. Time se cijela površina zida uklopa u novi ogromni ikonostas, djelomično slobodnostojeći u prostoru, djelomično apliciran na zid.
Ideja nizanja ikona u medaljonima u gornjem dijelu ikosnostasa, uokolo Raspeća sigurno je bilo pod utjecajem barokno-klasicističkih ikonostasa iz Karlovaca ili manastira Fruške Gore koji su često sadržavali niz ikona povezanih u luk na vrhu ikonostasa.
U pogledu pet figuralnih motiva na luku iznad ikonostasa Vlada ipak nije mogla udovoljiti Vladiki, ističući da su ikone na dosta visokom mjestu, a na maloj površini (promjer medaljona iznosio bi 60 cm) stoga se likovi svetitelja ne bi mogli razabrati te Vlada predlaže postavljanje svetiteljskih poprsja što Vladika odbija i traži da se u svih pet medaljom postave anđeoske glave sa krilima kako je i urađeno.

S izradom kartona za oslikavanje plaščanske katedrale ugledni dekorativni slikar Marko Peroš je započeo u proljeće 1906.
Kako je ovaj slikar predavao na zagrebačkoj Obrtnoj školi, prije završetka nastave nije mogao započeti slikanje u Plaškom, pa su radovi počeli u ljeto 1906., a čitav posao završen je 21. 9. 1906.

Ukupno je izrađeno 29 slika. Autor projekta i slikane dekoracije je Peroš, a peostali dekorativni dio je obavio slikar Josip Muravić iz Slavonskog Broda po projektima arhitekta Vinka Rauschera.

U oslikavanju zidova plašanske crkve koristi se kombinacija velikih dekorativnih ploha, s figuralnim medaljonima u kojima su predstavljeni svetitelji i događaji iz Starog i Novog Zavijeta kao i crkveni događaja. Crkva je bila oslikana živim bojama i s obiljem pozlate o čemu svjedoči fotografija ikonostasa objavljena u novinama 1908. godine.

Vitraž

Kada je nacrte za unutrašnje uređenje objekta sastavio trio Peroš-Rauscher-Tišov, vitraže^•/9/ je oblikovao Janko Holjac.
Zemaljska vlada odobrava Holjčev prijedlog da se za građevinu nabave nova prozorska stakla i to kod tvrtke Neuhauser, Dr. Jela & Comp., Tiroler Glasmalerei im Katedrallen – Glashutte.
Vladika Grujić odlučio je da sva tri prozora u oltarskoj apsidi budu ornamentalnog karaktera i s natpisom. Središnji, najskuplji prozor (530 kruna) financirala je Zemaljska vlada, za desni je episkop Grujić dao 290 kruna, dok je lijevi financirao saborski zastupnik Svetozar pl. Kussevich, iz zahvalnosti stanovništvu tog kotara čijim je glasovima i izabran u Sabor (ukupno je priložio 370 kruna).
Središnji je prozor sadržavao podatke o restauraciji. Čini se da je tekst sadržavao popis glavnih projektanata i izvođača radova, kako je bilo uobičajeno u to vrijeme.

Vladičin prozor sadržavao je natpis na crkvenoslavenskom
• „Vo slavu i čast trivpostasnago Božestva Otca, Sina i Duha svjatago smirennji v Hrisu molitvenik Mihail“,
a Kuševićev na ćirilici
• „ U čast i spomen srpskom narodu ovoga izbornoga kotara Svetozar pl. Kušević - Blacki, narodni zastupnik“.

Radoš Kraguljac, tadašnji predsjednik CO plaščanske predložio je da i sama općina priloži nešto sredstava, kako bi se na sve prozore postavili vitraži, no čini se da ovo nije realizirano, a fotografija ikonostasa postavljenog 1907. pokazuje kako dolazi s prozora pijevnica dnevno svjetlo što ide u prilog zaključku da vitraži nisu bili postavljeni u cijeloj crkvi.

Postavljeni vitraži nalazili su se na tri prozora unutrašnje apside crkve, čija arhitektura uopće nije dirana. Istodobno je taj prostor bio u cijelosti ikonopisan, pa je najbolje od svih dijelova restaurirane građevine izražavao ideal historicizma sa mračnim, slabim osvjetljenjem unutrašnjosti, kao u srednjovjekovnim crkvama, čega je brod crkve bio lišen uslijed postavljanja katedralnog stakla na ostale prozore u crkvi.

Na žalost taj dio crkve je najviše stradao u II svjetskom ratu i sve tri vitraže su potpuno uništene.

Poglavlje X.

Velika historicistička restauracija 1899 - 1907

Unutrašnje uređenje - Opremljenost crkve

NamjeŠtaj

Projekt cijele unutrašnje opreme kao i ikonostasa dodijeljen je arhitektu Vinku Rauscheru, još jednom od brojnih zanemarenih imena među arhitektima kraja 19. i početka 20. vijeka u Hrvatskoj.

Kako danas ništa od te opreme ne postoji u crkvi, podaci iz dopisa Zemaljske vlade upućenog na episkopa Grujića 25.06.1904. godine svjedoče o razmjeri intervencije na unutrašnjem uređenju crkve.

Tako Rauscher izrađuje nacrte za pjevnice sa stasidijama^•/8/, kako kaže u "svim absidama"^•/2/, stasidije u muškoj i ženskoj priprati^•/6/ i ostali manje reprezentativan namještaj u crkvi.

Raucher je i autor arhitektonskog okvira za Vladičanski i kraljevski (vladarski) presto. Oni danas nedostaju u crkvi, tako da se o njihovim arhitektonskim karakteristikama ne može ništa reći. U spisima nalazimo tek da je tokom izrade arhijerejskog prestola napravljena izmjena na nacrtu – prvo je bio predviđen bez baldahina na vrhu, koji je na kraju dodan. Stilski su, nesumnjivo bili bliski ikonostasu.

Krstionica

Od cjelokupne unutrašnje opreme Saborne crkve u Plaškom u njoj postoje još samo ikonostas i krstionica koju je isklesao kipar Ignat Franc. Stalak na kojem je stajala danas ne postoji.
Zanimljivo je da je pri preuzimanju bila uočena mana na poklopcu krstionice koji je vraćen majstoru na popravak.
›Krstionica

Pod crkve

Danas se samo na podu može vidjeti bar djelić bogatog kolorizma koji je ranije obilježavao cijelu crkvu. Historicizam kod restauracije zahvaća svaki njegov detalj, pa je i dekoracija poda, imitirajući bogate podne obloge srednjovjekovnih i baroknih crkava bila važan dio tih zahvata.

U Plaškom podnu podlogu čine žute pločice s raznolikim dekorativnim motivima. Pod je podijeljen na tri zone. Prva je u dijelu crkve ispred oltara koji se zove solea^•/4/, druga je u naosu^•/5/, centralnom dijelu crkve koji presjeca ograda od kovanog željeza koja dijeli naos od priprate^•/6/ koja se završava na vratima crkve i koja je ujedno treća zona podnih pločica u plaščanskoj crkvi.
›Рod crkve

Polijelej

Sve metalne predmete u crkvi radila je zagrebačka tvrtka R. Eisenhuth i drug. Rasvjetu je pružao jedan luster u prednjem dijelu crkve i veliki polijelej^•/5/ ispred ikonostasa.

Ovi su predmeti i u historicistikim restauracijama prva mala remek-djela dizajna. Po čijem su projektu napravljeni ne zna se jer se u dokumentima navodi da su radovi obavljeni točno prema predviđenim nacrtima, ali ne i tko je autor. Komparativna analiza navodi na zaključak da su oni, a i ostali metalni predmeti koji nisu sačuvani načinjeni prema nacrtima Bollea.
›››Рolijelej

Ograda i porta

Osim polijeleja crkva ima još zanimljivih radova u metalu, kako unutar same građevine, tako i oko nje.

Ograda koja odvaja naos^•/4/ od priprate, ranije žensku od muške crkve, oblikovno se bitno razlikuje od lustera, a slična je radovima na bočnim portalima crkve. U arhitekturi historiciszma Hrvatske, oni nemaju pandana, ne po svojoj raskoši već po posebnosti rješenja.

Glavni je portal sačuvao izgled iz vremena izgradnje crkve uklješten između dva snažna podupirača od fino tesanog kamena koja obuhvaćaju pilone zvonika.
Bočni portali zanimljivi su zbog neobičnog rješenja nadstrešnice sa specifičnim polukružnim metalnim svodom kojeg drži metalna mreža poduprta motivom u vidu malteškog krsta.
›››Рortal

Osobito zanimljivo rješenje predstavlja i ograda oko crkve. Na fotografiji nastaloj neposredno poslije restauracije 1907. oko dvora se jasno vidi historicistička ograda. Da li je ista bila i okolo crkve ostaje nepoznato.
Danas crkvu okružuje vrlo zanimljiva ograda secesijsko-ar-decoovskog oblikovnog jezika s armiranobetonskim stupovima nastala neposredno prije I svjetskog rata ili možda dvadesetih godina 20. vijeka.

Spomen ploča

Po završetku radova na obnovi unutrašnjosti crkve spomen ploču izradio je zagrebački klesar Adolf Baumgartner.

Na ploči su pri izradi nastale dvije veće greške. Pogrešno je navedeno da je crkva posvećena Vavedenju Gospodnjem, a ne Vavedenju Presvete Bogorodice. Osim toga izostavljen je među velikodostojnicima i spomen na tadašnjeg srpskog patrijarha Georgija Brankovića.

Ploča danas više ne postoji u crkvi. Njezin tekst je glasio:

“Sveti hram ovaj Vavedenja Presvete Bogorodice obnovljen je za vladanja Njegovog apostolskog veličanstva cara i kralja Franc Josipa I, bana Teodora grofa Pejacsevicha – virovitičkog, patrijarha srpskog Georgija Brankovića i episkopa dijecezana Mihaila godine 1906”.

Arhijerejska grobnica

U spomenici plaščanskog prote Stevana Kosanovića postavljenoj u jabuku 1903. stoji zapisano:

"Ovom prilikom vrijedno je spomenuti i to da je ove godine i arhijerejska grobnica u ženskoj preprati presvođena (prevoltana).
U njoj nađosmo tri škrinje pet vladika, od kojih pozitivno znamo za Danila Jakšića †27. jan.1771., za Genadija Dimovića †20.12.1796. i za Mojsija Mijokovića †14.dec. 1823.). Ko su ona druga dvojica - ne može se znati, al' biće sigurno jedan od njih dvaju, vladika Danilo Ljubotina, koji je po svoj prilici u Plaškom umro i sahranjen u staroj drvenoj crkvici sv. Bogorodice, koja je bila više današnjeg vladičinog dvora, pa ga je poslije vladika Jakšić prenio u svoju novu zadužbinu, kao što i Grbić u svom Vladičanstvu u I. Knjizi, str. 302. kaže.
Zemni ostatci ovijeh pet vladika preneseni su u novu škrinju (bukovu) koju je dao napraviti Visokopreosvešteni Gospodin episkop Mihajlo Grujić za 48 kruna i spušteni u istu grobnicu".

Prota Kosanović još bilježi da je predsjednik crkvene opštine u to vreijeme bio Radoš Kraguljac, a tutori Geco Kokotović, učitelj i Stevan Dokmanović, kovač.

Poglavlje XI.

Period propadanja 1930 - 1980

Spomenik nulte kategorije koji već godinama propada

Činilo se da će se brojni pokušaji preseljenja sjedišta eparhije iz Plaškog u Karlovac konačno biti realizirani bar djelomično.
Naime, Odlukom Eparhijskog savjeta od 17.09.1933. godine službeno je riješeno da Gornjokarlovačka eparhija ima dva središta - zimsko u Karlovcu i ljetno u Plaškom.

U ovom periodu na plaščanskoj se crkvi malo dodaje: nova zvona i sarkofag episkopa Ilariona Zeremskog.

Zvona Saborne crkve u Plaškom, kao i većina ostalih, rekvirirana su od strane austrougarske vojske za vrijeme I svjetskog rata, pa su se morala nabaviti nova, što je i učinjeno 1924. godine.

Sarkofag u koji će nakon smrti biti položen, vladika Ilarion Zeremski (1920-1931) je napravio za života i postavio u pripratu plaščanske crkve.

Ratni period 1941-1945

Godinu 1941. dočekala je Eparhija gornjokarlovačka u sređenom stanju. Popunjene sve parohije, hramovi snabdjeveni. Manastir Gomirje, Plaški, kao i brojne gradske i seoske crkve bile su bogate umjetničkim sakralnim predmetima od velike vrijednosti. Riznice katedrale i Eparhije u Plaškom i u manastiru Gomirju bile su izuzetno bogate.

Od svega tog bogastva nije ništa ostalo. Iz bogate riznice Eparhije i crkve u Plaškom spašeno je samo nekoliko metalnih sakralnih predmeta, dok je sačuvano od uništenja dosta ikona, i nekoliko arhijerejskih mitri.
Da u početku Drugog svijetskog rata, kada je počelo uništavanje i pljačkanje hramova, nije stigla u manastir Gomirije i u Plaški grupa muzealaca iz Zagreba, na čelu sa profesorom Vladimirom Tkalčićem, bilo bi sve uništeno i raznešeno. Profesor Tkalčić je i prije rata održavao veze sa Plaškim i Gomirijem, gdje je lično sredio riznicu i arhivu sa bibliotekom, pa je bio upoznat sa vrijednostima koje se tamo nalaze. Uspio je da dobije dozvolu da sve što nađe prenese u Zagreb. Međutim i prije muzealaca stigli su u Plaški lopovi, pa je tako prije 20 godina jedna trikira pronađena u jednoj kući u Josipdolu. (Izvor:SPC)

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDA) posjeduje šest fondova Srpske pravoslavne crkve. Prvi među njima i ujedno najobimniji je Pravoslavna gornjokarlovačka eparhija (br.0675). On obuhvaća građu nastalu od 1619. do 1941. godine, sa ukupno 486 knjiga i 1.612 kutija, čija količina iznosi 176,0 dužnih metara, što predstavlja najbogatiji fond Srpske pravoslavne crkve u hrvatskim arhivima.
(Tekst je objavljen i u Pravoslavlju:novinama Srpske patrijaršije, br. 1019, Beograd 2009)

Sama crkva bila je u II svjetskom ratu jače oštećena bombardiranjem i to najviše u dijelu oltarske apside^•/2/ , na čijem je središnjem dijelu nastala velika pukotina, a propao je i dio krova. Vjerojatno je pri toj ekploziji pao svod u deambulatoriju, a sasvim je sigurno da se nije mogalo očuvati mnogo od vitraža^•/9/ .

U izvještaju Velike župe Modruš od 31. marta 1942. godine, Jurica Marković, veliki župan informira nadređene o tome “kako se drže talijanske vojne vlasti prema pobunjenicima, a kako prema našim građanskim i vojnim vlastima(…)".
Nama je izvještaj zanimljiv zato što iz njega saznajemo u kakvom je stanju bila crkva na početku II svjetskog rata.
Jurica Marković piše:
"Međutim bit će od interesa na ovom mjestu napomenuti, da je držanje talijanskih oružanih snaga prema mjesnom grko-istočnom življu, vrlo blagonaklono. Grko-istočnjaci su prema Talijanima vrlo srdačni, susretljivi tako da su stekli mnoge simpatije kod talijanskih častnika, što ovi to i ne kriju. Primjećeno je, da su se u drugoj polovici ožujka održale dvije katoličke mise u grko-istočnoj crkvi u Plaškom. Misu je služio talijanski vojni svećenik, a na istu su bili pozvani i tamošnji Srbi, koji su se tom pozivu rado odazvali. Talijanski svećenik je tom prilikom održao govor kojim je naglasio potrebnu suradnju Srba sa talijanskim vojnim vlastima i apelirao na Srbe da ne ubijaju talijanske vojnike, te naročito naglasio da je Talijanima svejedno što se tiče narodnosti i vjerske pripadnosti pojedinaca. Ovakvi i slični izlijevi »liberalnosti« u ovom tako osjetljivom pitanju svakako da su vrlo značajni. Srpsko pak pučanstvo (misli se na ono koje je ostalo kod svojih kuća) je prema Talijanima vrlo susretljivo, pažljivo i srdačno".
(Izvor: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu Jugoslovenskih naroda, Borbe u Hrvatskoj 1941-1945. godine, Beograd 1963, tom V, knjiga 5, dok. 89 i 121)

Tragične adaptacije u posljeratnom periodu 1945 - 1980

Obnova crkve konačno je uslijedila krajem 50-ih, sredstvima iseljenika. Sastojala se od ponovne izrade krovišta, pokrivanja crijepom i obnove apside. Time je spriječeno daljnje propadanje unutrašnjosti.
Nadzor nad radovima vršio je Konzervatorski zavod, no oni ipak nisu izvedeni odgovarajućom kvalitetom. Dijelovi apside uništeni u bombardiranju obnovljeni su u neodgovarajućem materijalu - armiranom betonu i simplificiranoj verziji.
Nedostatak novca onemogućio je veće zahvate. Srećom - bar iz perspektive današnjega povjesničara umjetnosti. Tadašnji je odnos prema historicizmu u stručnim krugovima bio izuzetno negativistički, te isti ton izbija i iz spisa koji govore o obnovi crkve 1957-1958. Htjelo se naime obnoviti bočne vanjske zidove crkve u skladu s arhitekturom zvonika. Time bi se dobio još jedan objekt sličan kućama po većim gradovima s "moderniziranim " fasadama.
Vječna boljka Plaškoga i njegove eparhije, siromaštvo, ovaj put se pokazala korisnom.

Kada je uslijedila katastrofalna adaptacija unutrašnjeg prostora koja je gotovo u cijelosti uništila freske na zidu za sada se ne može točno reći. Dokumenti iz Konzervatorskog ureda govore kako je odbor Plaščanske crkvene opštine želio restauraciju fresaka (ukoliko se ona slaže s mišljenjem stručnjaka), ali ni za ovaj posao nije bilo dovoljno sredstava, pa da se prekriju dijelom uništene freske i ujednači zid, one su naprosto prekrečene.
Već početkom 60-ih na fotografijama sačuvanim u fototeci Uprave za zaštitu kulturne baštine vidi se da su historicistički oslikani zidovi crkve prekrečeni.

Nova je obnova unutrašnjosti po svoj prilici provedena krajem 80-ih, iako za sada nema nikakvih arhivskih ili drugih dokaza o njoj.
Ova je obnova za objekt bila najtragičnija. Čini se da je tada, valjda u pokušaju da se crkvi povrati nešto od njenog baroknog karaktera, potpuno otučen historicistički oslik, već ranije prekrečen, te je time ovaj objekt izgubio veliki dio svoje povijesne cjelovitosti, budući da potpuno obijeljeni zidovi bez fresaka nisu u skladu sa i dalje postojećim raskošnim histoiricističkim ikonostasom.

Poglavlje XII.

Vladika Gerasim, paroh Goran Slavnić i paroh Jugoslav Maksimović

Dolaze li bolji dani za ovaj hram

Blagoslovom Njegovog Preosveštenstva Episkopa gornjokarlovačkog G. Gerasima započeta je 2013. godine obnova ove svete crkve gornjokarlovačkih arhijereja.

Dobivši blagoslov vladike plaščanski paroh Goran Slavnić pokreće radove na djelomičnoj sanaciji crkve. Radovi su obuhvaćali popravak krova i kompletno uređenje zidova u oltarskoj apsidi^•/2/ i dijelu naosa^•/4/.
Potreban materijal donirao je Bogdan Vukelić kojeg je vladika Gerasim zasluženo odlikovao Ordenom novomučenika gornjokarlovačkih.
Zidarske radove u oltarskom prostoru i dijelu naosa izvodi građevinski majstor iz Josipdola Nevenko Kovačić sa pomoćnicima †Radom... i †Goranom Dragašom.

U toku 2014. godine završeni su najhitniji radovi na popravci fasade. Sanirana su velika udubljenja na vanjskim zidovima ugradnjom pune cigle. Sredstva za početak radova donirao je Fond za dijasporu Republike Srbije.
Iste ove godine, uz pomoć vijernog naroda i priložnika završen je popravak crkvenih zvona. Izrađena su nova klatna i jarmovi za tri zvona i završena elektrifikacija za automatsko upravljanje zvonima.
›››Imena priloŽnika u 2014.g.

Potom se 2015. godine pristupilo obnovi zvonika crkve. Radovi su uključivali kompletnu sanaciju zvonika visine 37 metara, izradu fasade, izradu satova na zvoniku hrama, popravak bakrene krune tornja oštećenu gelerima i puščanim mecima u posljednjem ratu, kao i izradi uzazidnog lima.
Satovi na zvoniku su izrađeni prema autentičnom obliku nađenih starih kazaljki kao i prema slikama i uputstvu konzervatora Branke Križanić.
Obnova zvonika crkve bio je značajani građevinski poduhvat, kako zbog svoje kompleksnosti tako i zbog troškova, čija ukupna vrijednost iznosi oko 750.000 kuna (100.000 evra). Ministarstvo kulture je za ove radove do sada osiguralo 400.000 kuna, a EUR 11.500 sakupljeno je od priloga vijernog naroda i priložnika.
›››Imena priloŽnika u 2015.g.

Prioriteti u daljnem radu na obnovi crkve

Kao prioritete u 2016. godini tadašnji plaščanski paroh Goran Slavnić označio je sanaciju urušene kamene ograde oko hrama i popravak ograde od kovanog željeza. Prije svog odlaska iz Plaškog o. Goran je uspio završiti radove na kamenoj ogradi.
›››Imena priloŽnika u 2016.g.

Sadašnji paroh plaščanski Jugoslav Maksimović dobio je 2017. blagoslov vladike gornjokarlovačkog G. Gerasima za početak akcije za sanaciju krova crkve. U toku je prikupljanje sredstava za ovaj obiman i skup posao.
›››Imena priloŽnika u 2017/8.g.

Svima nama predstoji još dug i mukotrpan posao u obnovi ove svetinje

Saborna crkva Vavedenja Bogorodice u Plaškom spomenik je kulture RH i svi radovi moraju se izvoditi pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Konzervatorskog zavoda.

Poglavlje XIII.

Rekapitulacija i zaključak

Tumačenje riječi i izraza

Rječnik
1/ amvon  — okrugao kamen na podu ispred ikonostasa
2/ apsida — polukružni prostor, obično zasveden
3/ ko(h)na — svod, tavanica u obliku polulopte
4/ naos — centralni dio crkve u kome stoje vijernici
5/ polijelej — veliki crkveni luster sa svijećama (sijalicama)
6/ priprata — zapadni ulazni dio crkve, odvojen od dijela gdje stoje vijernici
7/ soela — dio crkve neposredno ispred oltara
8/ stasidije — "stojeće stoličice" duž zidova
9/ vitraž — staklena površina sastavljena od raznobojnih komada stakala likovno uređenih i spojenih olovnim trakama u funkciji prozora

Rekapitulacija

Iako je riječ o jednoj od najvećih historicističkih restauracija Hrvatske, kako financijski, tako i po angažmanima tada svojevrsne majstorske elite za slične intervencije na sakralnim objektima, ova je građevina u potpunosti zanemarena u stručnoj literature. Eparhijska crkva u Plaškom ne spominje se gotovo niti u jednom tekstu o restauraciji 19. i početka 20. vijeka za razliku od detaljno opisanih restauracija tog perioda (npr. crkve u Pakracu)".
_{Tekst preuzet iz knjige:" Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom", Dragana Damjanovića}

Tekstovi na ovoj web stranici preuzeti su iz knjige:" Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom: povijest episkopalnog kompleksa" autora Dragana Damjanovića, u izdanju Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" 2005. godine i to je jedina do sada objavljena stručna knjiga o Eparhijskoj crkvi u Plaškom.

Dr. sc. DRAGAN DAMJANOVIĆ rođen je 1978. godine u Osijeku. Završio je studije istorije i istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 2005. s temom „Arhitekt Fran Funtak”, a doktorirao 2007. s temom „Ðakovačka katedrala". Glavni mu je interes vezan za istoriju hrvatske arhitekture 19. i 20. vijeka.